Moskva 2003.
Ponekad je Yankel išao “na turneje”. To je značilo sljedeće: sjedeći pored neke nepoznate šahovske ekipe na plaži, gdje se igralo na novac, Yuchtman bi tražio da ga pouče. Dobijajući foru i zaboravljajući da pritisne sat, “početnik” je gubio partiju za partijom, uredno plaćajući za lekciju. Ali učenik se pokazao vrlo sposobnim, veličina hendikepa se postepeno smanjivala; konačno, on bi sam davao prednost i pregaženim ljubiteljima, obično s ne malom zaradom.
Takav način života nije mogao ne uticati na karijeru Yuchtmana: krivulja njegovih uspjeha polako ga je gurnula prema emigraciji. Nastanio se u New Yorku, što se često dešavalo sa bivšim sovjetskim šahistima, i njegovi prvi turnirski nastupi bili su prilično uspješni. Ali ovdje nije ostao, i otišao je da osvaja Evropu. Jednog 1975. godine nisu mu dozvolili da uđe u FIDE biro, dok je bio dva minuta hoda od mog doma. “Pa ne razumiju niti riječ ruski”, žalio se Yuchtman, obraćajući se meni s gnušanjem. — “A kod nas je sve u redu”. Ineke Bakker, koja je bila sekretar FIDE i govorila svim glavnim evropskim jezicima, samo se smješkala.
Proveo je sezonu u Evropi i uspješno nastupio u Beču (pamti se njegova lijepa pobjeda nad Hübnerom), a zatim Yuchtman se vratio u New York.
Provodio je dane i noći u “Geit-rumu”, koji se nalazio, pogađate, na prvom spratu hotela “Bikon” na uglu 75. ulice i Prospekta. Yuchtman je igrao sve moguće kartaške igre, backgammon, šah za novac, naravno. Sala, kao i bar, gdje piće nije bilo ograničeno, bio je otvoren 24 sata. Iako je “Yankel” bukvalno živio nekoliko koraka odatle, često bi zaspao na kauču, da bi se nakon nekoliko sati probudio i nastavio igru.
Vidio sam ga nekoliko mjeseci prije smrti u samom “Geit-rumu”: potpuno trezven, osunčan, postarjelog izgleda, žalio se na bolove u srcu, ali nije odustajao od svog načina života i uživao je u komentarisamju rizičnih poteza drugog šahiste ove ustanove-Romana Džidžihanšvilija. “Ne, samo pogledaj kako on igra. On razmišlja. Sad mu idu asovi i kraljevi. Pa ko tako igra…”
Ljeta 1958. godine u Klubu je proveo nekoliko dana mladi Bobby Fischer. Dok se njegova sestra Joan upoznavala s detaljima Moskve, on je od jutra do mraka igrao, ne znajući za umor, i igrao je blic s moskovskim majstorima, postižući uspjehe. “Šta mogu reći o zemlji u kojoj nema normalnih WC-a”, konstatovao je budući svjetski prvak prilikom svoje prve i jedine posjete SSSR-u, obraćajući pažnju na problem koji je zaista uvijek bio akutno prisutan u zemlji. Za to, gdje još možete naići na natpis, ispisan uz zid jednog od kabina muškog WC-a: “Ovdje je o žrtvi kvaliteta razmišljao Tigran Petrosjan”.
Početkom 60-ih, u hodnicima Kluba, često se moglo sresti Spaskog, koji se preselio u Moskvu iz Lenjingrada. Oko njega je uvijek bio narod: Boris je sa velikim majstorstvom pričao anegdote o Lenjinu, ponekad i vrlo duhovito, značajno imitirajući dikciju i mimiku vođe proletarijata. Atmosfera je bila relativno liberalna, ali bez obzira na publiku oko njega, nije se bitno mijenjala…
Klub tog vremena je nemoguće zamisliti bez tihog, ozbiljnog čovjeka kojeg su svi poznavali, a koji je također poznavao sve. Nepoznate dobi, s mirnim očima, uvijek u plavim manžetnama, smatran je tehničkim radnikom, odgovornim za inventar – šahovske figure i satove. Njegova kosa sa sijedim pramenovima nije mogla sakriti opsežnu ćelavost, ali on se nije ni trudio to prikriti.
Svi su ga jednostavno zvali Izja, i ni danas, poslije tolikih godina, nemoguće je prizvati u sjećanje njegovo ime oca, a samo pravi poznavaoci mogli su se sjetiti njegovog bezglasnog prezimena – Zemljanski. Zvjezdani čas Izje Zemljanskog obično bi nastupao kada bi se u Velikoj sali održavalo predavanje ili kad bi se neki velemajstor, koji se vratio sa turnira iz inostranstva, pojavio da pokaže svoje partije. Izja je bio rođeni demonstrator, moglo bi se reći i – kralj demonstratora. Poslušne njegovoj volji, figure bi se same pomjerale po tabli, čim bi ih dotakao štapićem.
„Ako se bijeli ovdje navuče na primamljivo d5…“, govorio je velemajstor, a u istom trenu Izja bi dvaput kuckao štapićem po odgovarajućem polju, „…onda crni dobijaju u svoje raspolaganje polje c5“ (figura bi se trenutno pomjerila na susjedni kvadrat), „tu se smješta konj – i bijeli je u ozbiljnim problemima.“
U tim trenucima, oči Izje Zemljanskog zasjale bi još tužnije nego inače.
Za demonstratorski rad dobijao je rubalj po večeri; plata mu je u Klubu bila mizerno mala, ali ako bi kome zatrebalo da pozajmi pet rubalja do plate, obraćali bi se isključivo njemu. Izja bi bez riječi otvorio svoj iznošeni novčanik i pružio moliocu plavu novčanicu. Izju Zemljanskog otpustili su početkom sedamdesetih, kada je u Klub došlo novo rukovodstvo i kada se pokazalo da njegov posao više „nije potreban“.
Tu je bio zaposlen i Boris Berkhin, kandidat nauka, matematičar, koji je razradio sistem računanja rejtinga mnogo prije profesora Eloa. Tih, nenametljiv, i on je otpušten početkom sedamdesetih – po pozivu iz KGB-a. Boris nije bio disident, samo je otvoreno ignorisao izbore, a to se, na neki način, doznalo.
Relikvijom Kluba može se smatrati Nikolaj Andrejevič Sirotin, koji je u njemu radio gotovo pola vijeka. Bio je, u stvari, domar – majstor za sve. Ako bi otkazao telefonski aparat ili nestalo struje, Kolja Sirotin bi sve doveo u red. Jednom prilikom, popravljajući rešetku na balkonu drugog sprata, pao je na asfalt i teško se povrijedio. Kolja i danas radi u Klubu, sjeća se i onih, i o onima, koji su prošli ispred njegovih očiju.
(Nastaviće se)