V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina
Moskva, 2008.
Ponovo bitka starih protivnika
Nisu se još ni utišali zvuci pobjedničkih fanfara, a Karpov je već ponovo na borbenim poljima. Gledajući unaprijed, napomenuću da je tokom tri godine, od Bagija do Merana, uspješno učestvovao na 11 međunarodnih turnira, stalno potvrđujući obećanje koje je dao prilikom prve krunidbe 1975. godine — da će biti aktivni, igrajući šampion.
Nisu mirovali ni budući izazivači, jer je praktično tekao neprekidni trogodišnji ciklus takmičenja za titulu svjetskog prvaka. Održano je nekoliko zonskih turnira, a u ljeto 1979. godine i dva međuzonska turnira. Na turniru u Rio de Žaneiru prva tri mjesta zauzeli su Petrosjan, Portiš i Hibner. Na istovjetnom međuzonskom turniru u Rigi pobjednici su bili Talj, Polugajevski i Adorjan. Ovi velemajstori, kao i učesnici prethodnog finalnog meča kandidata (Spaski i Korčnoj), činili su osmoricu učesnika kandidatskih mečeva. Nakon žrijebanja formirani su sljedeći parovi:
Petrosjan – Korčnoj (pobijedio Korčnoj);
Spaski – Portiš (pri jednakom broju poena, pobjednikom je proglašen Portiš, koji je pobijedio crnim figurama);
Hibner – Adorjan (pobijedio Hibner);
Talj – Polugajevski (pobijedio Polugajevski).
Zatim su uslijedili polufinalni mečevi Polugajevskog sa Korčnojem i Hibnera sa Portišem, čiji su pobjednici — Korčnoj i Hibner — izborili plasman u finale. Ishod susreta Korčnog sa Polugajevskim odlučen je u drugoj dodatnoj partiji, u kojoj Polugajevski nije bio upoznat sa novinom iz otvaranja koja je neposredno prije toga bila objavljena u šahovskoj štampi.
Nažalost, finalni meč kandidata nije odigran do kraja. Hibner, izuzetno impulsivan čovjek, predao je meč nakon poraza od Korčnoja u sedmoj partiji, u kojoj je imao očiglednu prednost. Izazivač je ponovo postao Korčnoj, što, u suštini, nije bilo iznenađenje.
Priprema Karpova za ovaj meč odvijala se po ranije potvrđenoj šemi. U velikoj mjeri sačuvan je i tim koji je radio u Bagiju. Kako se kaže, dobro se ne mijenja. Sportski komitet i šahovska federacija su, po običaju, kontrolisali čitav tok priprema za Karpovljeve mečeve, kao uostalom i za druge sovjetske izazivače.
U procesu priprema svaki velemajstor je sam birao svoje sekundante i trenere, i to ne samo među sovjetskim šahistima. O Karpovljevom savjetovanju sa jednim od stranih velemajstora Sportski komitet je usputno pomenuo u jednoj od svojih informativnih bilješki Centralnom komitetu partije. Prezime nismo navodili samo zato što za CK nije imalo značaja. Sam velemajstor, imajući u vidu zaoštrenje Hladnog rata i antisovjetsku histeriju u inostranstvu, iz razumljivih razloga nije želio da u njegovom pasošu stoji sovjetska viza. Za nas to nije predstavljalo veliki problem. Razgovarao sam s jednim od rukovodilaca Uprave graničnih trupa i on je dao dozvolu da se prođe kroz pasošku kontrolu bez pečata u pasošu.
Kako se nedavno pokazalo, tada smo postupili vrlo mudro što nismo otkrili ime velemajstora. U jednom novinskom članku Boris Arhangeljski, koji je po zadatku Korčnoja prikupljao materijale o njemu sačuvane u arhivama, napisao je da ni poslije 25 godina ne znamo njegovo ime. Zar će, pita se, biti potrebno još 25 godina da se to sazna?! Smatram da će trebati i više, jer je pomenuta posjeta rezultat džentlmenskog dogovora. A u Rusiji džentlmeni još nisu nestali. Nije teško zamisliti šta bi uradili tom velemajstoru kada bi se saznalo njegovo ime. Pogotovo ako se uzme u obzir da je Korčnoj, bez ikakvih osnova, samo na osnovu pretpostavki, u jednoj od svojih knjiga već izlio bujicu optužbi na poznatog engleskog velemajstora.
Početkom 1981. godine svi su s nestrpljenjem očekivali imena gradova koji su željeli da organizuju meč za titulu svjetskog prvaka. Pretpostavljalo se da će ta lista, kao i u prethodnim mečevima, biti prilično duga. Međutim, 16. februara 1981. ispostavilo se da su podnesene samo tri kandidature: Las Palmas, Merano i Rejkjavik. Karpov je dao prednost Las Palmasu, Korčnoj Meranu. Po tradiciji, kada se izbori gradova ne poklope, predsjednik FIDE (a u to vrijeme to je bio Olafson) trebalo je da proglasi grad koji je izabrao svjetski prvak ili da obavi dodatne konsultacije sa obje strane. Međutim, Olafson se, izgleda, pribojavao tvrdoglavog karaktera Korčnoja i odredio je da se meč održi u Meranu — gradu koji je izabrao izazivač, želeći, kako je objasnio, da obezbijedi jednake uslove za oba učesnika.
U kasnijem ličnom razgovoru sa predstavnikom sovjetske šahovske federacije, Olafson je rekao da ima negativan stav prema ispadima Korčnoja, ali da ne može da ne uzima u obzir javno mnjenje. Čije tačno, nije precizirao, ali suština na kraju nije u tome. Važno je da je unaprijed stavio nečije mišljenje iznad zakona i pravila FIDE. Pritom je, govoreći o nejednakim uslovima, Olafson naglasio da Karpovljeva supruga može doći na meč, dok supruga Korčnoja ne može.
Kao razmišljanje: a šta bi bilo da je Karpov rekao da njegova supruga neće doći u Merano (usput, tada se pitanje dolaska supruge svjetskog prvaka još nije ni razmatralo)? Da li bi konfliktna situacija bila riješena? Vjerovatno ne. Sigurno bi se pojavile neke druge zamjerke. Uostalom, one su se ionako pojavile.
Sovjetska federacija je podnijela protest i predložila da se meč podijeli na dva dijela. Međutim, taj prijedlog nije prihvaćen. Tada se pojavila ideja o žrijebu, koji je i sproveden uz saglasnost oba učesnika. Žrijeb je odlučio u korist Merana.
(Nastaviće se)