Opservacije Đoka Konjevića
![]()
![]()
DEMOSTRANT
Da iver ne pada daleko od klade pokazuje ovaj dijalog: „Ja sam novinar Joksimović iz „Politike“.
„A ja demonstrant“, opali 13-godišnji Manojlović, Obradov sin, jedan od demonstratora na prvenstvu Jugoslavije 1983. godine.
UDICA
U Puli 1975. godine u meču sa Zemuncima (glavna grupa) profesor Milo Vujović je bacio „udicu“ i čekao da „ribica“ zagrize. Protivnik je uletio u zamku, a Milo, oduševljen, viknu usred mrtve tišine: „E, tu sam te čeka!“
Vladimir Lukšić –Brca, šah je teži od života
U Kotoru se 1970. igra šampionat Crne Gore. Svakako, u proteklih 70 godina najbolje organizovano šahovsko takmićenje. Uslovi i sastav turnira — milina. Sebi pokvarih idilu, brojnim propustima.
Krajem turnira imam dva prekida: sa Lutovcem i Ivanovićem. Čiste remi pozicije. Dobro, mora se biti pažljiv. U šahu je to tako — do posljednjeg poteza.
Prvo, sa Maksimom. Vuku se potezi, ponavlja se pozicija, prolaze minuti, „strašni“ Majo — davež, hoće iskru iz kamena… i, dočeka: meni popusti koncentracija, zamjena redosljeda poteza — poraz!
Slijedi, odmah potom, nastavak sa Bonjom. U onom „nervnom rastrojstvu“ — predam partiju. Nesportski postupak — ne mogu pobjeći od svoje „treperave“ prirode!
Popodne igram sa Srđom. Ostvarujem elementarno dobijenu poziciju. U baru hotela „Fjord“ neponovjivi uslovi za igru, još kad imaš takvu poziciju… Prilazi jedan vitki, otmeni gospodin, Srđa ustaje, ljubazno se pozdravlja sa njim, razgovor traje — Srđa „digao ruke“ od pozicije. Pogledam radoznalo prema njima i — previdim topa!
Umjesto dva fina poena, ja tri debela krompira, iz Gusinja moglo bi se dodati. Poslije večere, na terasi slušamo mladu grupu „Makadam“; osjećam mučninu, rezignaciju, pa uzdah: Šah je teži od života; muzika me opusti, utješi…
P.S. Tridesetpet godina kasnije, sa otmenim gospodinom, profesorom Pravnog fakulteta, dr Momirom Dragaševićem (1931-2017) postao sam prisni prijatelj: njegov sin Bojan se oženio sa mojom sestričnom Sanjom.
P.S.II U vezi sa ovom anegdotom postoji zanimljiv detalj. Dvojica učesnika turnira Lutovcu su predlagali da da remi bez nastavka, ali on im je rekao da će dobiti partiju i pokazao kako. To se i desilo što potvrđuje mišljenje o uticaju psihološkog faktora u šahu.
PRESPAVAO POBJEDU
U poetski toniranom tekstu V.Lukšić opisuje opijenost svoje ekipe (Ekonomski fakultet iz Titograda, prva generacija, 1964., učesnik Savezne ekonomijade) Suboticom: panonskim mirisima, specijalitetima, vinima — Horgoško bijelo, kafanskom muzikom, sosama, uoči posljednjeg kola. Čak su i previdjeli posljednji tramvaj za Palić u koji su otišli pješke „naslanjajući se jedan na drugoga“. Tek što su ujutru zaspali, probudili su ih, jer je posljednje kolo počinjalo u osam sati. Šta je bilo u meču, presudno za pobjedu na Ekonomijadi, priča sam Vlado:
Radovan remizira sa Košanskim, Ćosović „razbije“ svojeg, Uskoković izgubi po „skraćenom“ postupku. Ja, protiv Vujatovića imam: 27 minuta, pješaka više, poziciju — milina. Kazaljka na partnerovom satu pokazuje da on ima još samo 2 minuta do pada zastavice. Pobjednici smo?! Malo podalje, pobjednička atmosfera, drugari iz ekipe, poslije kafice, „klin izbijaju klinom“… Stavim glavu među šake, proračunavam posljedice jednog privlačnog kombinacionog motiva i — zaspim! ! „Iscuri“ onih 27 minuta, sudija me trgne iz sna zvonkim — pala! Ustajem, prilazim drugarima, žut, zelen, „mučan majci“… Šok za sve nas. Tišinu, koja traje, čini mi se vječnost — prekida Ratko Ćosović: „Što je čovjek, a mora bit čovjek!“ I poruči —horgoško bijelo.
(nastaviće se)