Postao sam prvak svijeta, počeo je Talj, bio sam mlad, praktično balavac i naravno slava me opila. Vraćam se kući u Rigu, svi me pozdravljaju, nose me na rukama poput štafete, brojne posjete, vino teče u potocima…Moj stari prijatelj koji je po struci psihijatar mi kaže: Imam pacijenta koji tvrdi da je najbolji šahista na svijetu. Možeš li, pitao me prijatelj, da se sretneš sa njim, odigraš I dobiješ nekoliko partija, čisto kao vid psihoterapije? Složio sam se i dogovorili smo se da se vidimo ujutru. Sledećeg jutra mi dovode čovjeka u četrdesetim godinama, neobrijanog i ljutog.Čovjek gunđa: zašto me stalno svi prekidaju, tjeraju me da igram sa Bog zna kim, sa nekom djecom.
-Ko ste vi?, pitao me?
Ja sam Mihail Talj-prvak svijeta u šahu,odgovorio sam
-Nikad čuo, odgovori on. U redu,nastavi, možemo da odigramo jednu partiju na brzinu.
Slažemo figure, počinjemo. U 12 potezu shvatio sam da me pritiska. U 20 potezu sam se naprezao i pokušavao da se spasim jače nego u meču sa Botvinikom. I spas, moj protivnik dozvoljava nepreciznost I ja se spasavam vječnim šahom-remi. Moj protivnik opet gunđa:
Eto vidite, prekidaju me stalno. Vi ste za mene dijete (izvinjavam se) i ja ne mogu da igram sa vama. Ljutito ustaje, ruši figure i odlazi.
Posle dvije godine ja sam već bio bivši prvak svijeta. Šetajući po Rigi naišao sam na turnir koji se igrao na otvorenom. I na poslednjoj tabli gledam mog protivnika koji igra sa mladićem na čijim grudima je značka majstorskog kandidata. Kažem mu: protiv vas igra genije, a on odgovara: Genije?, teško, drugokategornik u najboljem slučaju.
Moj drug psihijatar ga je ipak izliječio, zaključuje Talj
Tekst sa fejsbuka Rasida Ziadtinova
Preveo i poslao Pavle Orbović, FA