„Knez Miškin šahovskog carstva“
O životu i stvaralaštvu majstora Seleznjeva
VLADIMIR NEJŠTADT, VLADIMIR PAK
Donjeck 2007
Cugcvang za šahovskog vođu (nastavak)
U zemlji tada još nije bilo aviona sa imenima najviših rukovodilaca partije i države. On, samo tužilac republike, pokazao je po tom pitanju ličnu partijsku neskromnost, posegnuo je za onim što mu ne pripada po činu, a pritom se prethodno nije ni posavjetovao sa drugovima iz Centralnog komiteta.
Ubrzo je „64”, u broju 15 za 1929. godinu, obavijestio čitaoce:
„U ovom trenutku, kada cijeli SSSR pažljivo prati događaje na sovjetsko-kineskoj granici, spreman da u svakom trenutku odbije razuzdane kineske bjelogardejce, smatramo cjelishodnim da novac prikupljen za izgradnju aviona bude preusmjeren na izgradnju tenka imena čitalaca ‘Pravde’.“
Primijetimo, Krilenko se nije usudio da tenku da svoje ime! A uopšte uzev, prilično vješto je prekvalifikovao svoj projekat (uzgred, ukupno je pristiglo svega 454 rublje i 23 kopejke, do željenog miliona falilo je sasvim malo), pa je izašao suv iz vode.
Ali na drugu, krajnje nepovoljnu situaciju za njega, koja je mogla imati zastrašujuće posljedice, Krilenko nikako nije mogao da utiče.
Njegova sestra Lena udala se za Amerikanca Maksa Istmena, kojeg je neka nevolja dovela u Moskvu u septembru 1922. godine!
Amerikanac je nekako brzo, za samo jednu zimu, naučio prilično dobro da govori ruski, počeo je da piše traktat o marksizmu, a Lena mu je postala pomoćnica, prikupljala mu materijale. Kasnije joj je Amerikanac zaprosio ruku i srce. Krilenko tada nije imao ništa protiv njihovog braka. A zašto bi bio protiv? Istmen je bio socijalista, radio je na knjizi o Trockom, tada jednom od najuticajnijih ljudi u partiji i armiji, koji mu je, Istmenu, obezbijedio gostujuću propusnicu za XIII kongres partije…
N.Krilenko
Ko je mogao znati da će se sve tako okrenuti?
Poslije su mladenci otišli u Francusku, i tamo je zet, u nekom malom selu, napisao knjižicu „Poslije Lenjinove smrti”, u kojoj je do nebesa uzdizao svog idola Trockog, a pritom je naveo i iskrivljeni tekst Lenjinovog testamenta — prema riječima samog Trockog.
Knjiga je prevedena na ruski za uzak krug ljudi, Staljin se, naravno, razgnjevio i obrušio na Trockog zbog odavanja tajnih dokumenata…
Trocki je potom počeo da se povlači i proglasio Istmena klevetnikom…
A sam Istmen je u oktobru 1926. godine u „Njujork tajmsu” objavio autentično Lenjinovo samrtno pismo, koje je lijeva ujedinjena opozicija — Trocki, Kamenjev i Zinovjev — preko Pariza predala francuskom komunistu Borisu Suvarinu, pristalici Trockog…
Staljin je protjerao „drugog čovjeka Oktobra” u inostranstvo; ovaj se nastanio na majušnom ostrvu Prinkipo, kraj obala Turske. Istmen se vratio u SAD, zajedno sa Jelenom, i objavio novu antistaljinističku knjigu… Ne smiruje se.
On, Krilenko, mora biti krajnje oprezan — u slučaju bilo čega, odmah će mu se pripomenuti srodstvo sa prijateljima najljućeg Staljinovog neprijatelja…
Odlučuje da pošalje Seleznjeva iz Moskve: prijatelj renegata i izdajnika Bogoljubova ne smije biti na vidiku u prijestonici, da bode oči organima, a da su ga pratili — u to nije moglo biti sumnje.
…„Tandem” Krilenko–Levman utirao je put sovjetskom šahu od sredine dvadesetih godina. Semjon Levman bio je desna ruka Krilenka u Izvršnom birou Savjeta šahovskih sekcija SSSR-a (osnovanog 1927), a još 1924. zajedno su pokrenuli časopis „64. Šah i dame u radničkom klubu”. Nikolaj Vasiljevič postao je odgovorni urednik, a Semjona Semjonoviča postavio je za svog zamjenika.
Njihovi govori na svesaveznim šahovskim kongresima bili su govori istomišljenika, koji su složno zagovarali šah kao oruđe proleterske kulture.
I onda odjednom, 1929. godine, počev od julskog broja, Levman nestaje iz sastava redakcije „64”!
Nekoliko brojeva kasnije časopis objavljuje „izvod iz zapisnika vanredne sjednice” Izvršnog biroa Savjeta šahovskih sekcija VSSFК saveznih republika.
„Slušali: o S. Levmanu. Donijeli odluku:
- Druga Levmana Semjona Semjonoviča, zbog sistematske obmane Izvršnog biroa tokom niza godina, koja se izražavala u tome što se predstavljao kao član VKP(b), iako je iz nje isključen još 1924. godine, isključiti iz članstva Izvršnog biroa Savjeta šahovskih sekcija kao lice koje je počinilo antidruštveni postupak, te predložiti odgovarajućim šahovskim organizacijama čiji je član da ga takođe isključe.
- Osloboditi S. S. Levmana dužnosti člana redakcije časopisa ‘64’.
O donesenoj odluci Savjeta u vezi sa drugom S. S. Levmanom obavijestiti redakcije listova ‘Pravda’ i ‘Trud’, gdje je on saradnik-urednik šahovskih rubrika.”
Istovremeno je iz sastava redakcije uklonjen i Levmanov brat Boris, odgovorni sekretar (početkom 1929. na tom mjestu zamijenio je V. I. Nejštadta).
Poslije „vanredne sjednice“ Izvršnog biroa Semjon Semjonovič je preko noći izgubio sve svoje šahovske funkcije. A bio je jedan od rukovodilaca Šahintern-a, blagajnik Svesaveznog udruženja problemista (kojim je rukovodio Lazar Zalkind), kao i član redakcije zbirki „Zadaci i studije“ koje je to udruženje izdavalo…
Ali udar sudbine podnio je postojano, lativši se pera — ne, ne da piše žalbe na starijeg prijatelja i saborca koji ga je izdao…
Godine 1932. Levman u izdavačkoj kući „Nedra“ objavljuje svoju prvu pripovijetku — „Klizište“ („O borbi protiv bezidejnosti među omladinom“), a zatim u almanahu „Zemlja i fabrika“ (sa kojim su sarađivali Zoščenko, Babelj, Tinjanov, Kaverin i drugi) izlazi njegova nova pripovijetka „Rovovi“ (o prvoj petoljetki i stvaranju sovjetske tehničke inteligencije). Godine 1934. u sedam brojeva časopisa „Znamja“ štampa se njegov antifašistički roman (prvi u sovjetskoj književnosti) „Crna pjena“…
U eseju „Problemista, pisac“ (zbornik „Šahovska kompozicija“, Moskva, 1978) poznati sovjetski majstor šahovskih problema R. Kofman piše da se „1930–1931. Levman potpuno prebacio na književni rad i ubrzo bio primljen u Savez pisaca SSSR-a“, ne precizirajući pritom pod kakvim okolnostima se Levman „prebacio“. Šta je to Semjon Semjonovič uradio 1924. godine — Bog zna, ali teško da je bio ozbiljan partijski prestup. Inače mu niko kasnije ne bi dozvolio da se bavi književnošću, mnogo ideološkijom djelatnošću od šaha. Štaviše, Levman je bio izabran za delegata (iz Bjeloruske SSR) Prvog osnivačkog kongresa pisaca Sovjetskog Saveza sa pravom glasa, dok je, recimo, miljenik partije Nikolaj Ivanovič Buharin bio delegat tog kongresa samo sa savjetodavnim glasom… Jednostavno, Krilenko se osiguravao, isto kao i kada je poslao Seleznjeva iz Moskve.
(Nastaviće se)