Moskva 2012
O staroj gardi
Danas se broj šahovskih majstora u našoj zemlji mjeri stotinama, a tada ih je bilo svega nekoliko desetina. Po godinama su se jasno dijelili u tri grupe – predstavnike starije generacije, rođene još u XIX vijeku, one rođene prije revolucije i mlade, kojoj sam pripadao i ja. Nas mladih moglo se doslovno izbrojati na prste.
Nekako se smatra da se ljudi različitih generacija veoma teško zbližavaju. Vjerovatno postoje izuzeci od tog pravila, jer sam ja sa majstorima starije generacije uspostavio dobre, a sa nekima čak i veoma prijateljske odnose. Zato smatram svojom dužnošću da ispričam ponešto o njima.
Nikolaj Mihajlovič Zubarev (1894–1951) bio je krupan čovjek, obrijane glave, uvijek pažljivo i s ukusom odjeven. Radio je kao načelnik Šahovskog odjeljenja Sportskog komiteta i, kako bi se danas reklo, bio je šahovski funkcioner.
Štedljiv na riječima, pedantan i odan službi, Zubarev je savjesno izvršavao svoje dužnosti. U Sportskom komitetu bio je cijenjen, a tokom rata povjereno mu je čak i raspoređivanje dodatnih obroka hrane.
Kao šahista bio je čvrst igrač, njegov stil bio je ozbiljan i pozicioni, ali nije dostigao najveće visine, pa se posvetio organizacionom radu i suđenju. U suštini, upravo je Zubarev postavio temelje našeg kvalifikacionog sistema.
I kao arbitar bio je uzoran – stručan, precizan i smiren. Ne sjećam se da je ikada imao ozbiljnijih sukoba ili napravio veću grešku. Prema mladim šahistima odnosio se zaštitnički, davao korisne savjete i pomagao kad god je mogao.
Mnogo godina nakon njegove smrti, 1965. godine, nazvali su me u redakciju iz Saveza društava prijateljstva i pitali šta znam o Zubarevljevoj sudbini.
— A o čemu se radi? — upitao sam.
— U Moskvu je doputovao jedan od rukovodilaca francuske televizije. Tvrdi da je Zubarevljev sin!
Tako je otkrivena neočekivana stranica njegove biografije, koju vjerovatno nije unosio u svoje službene upitnike. Tokom Prvog svjetskog rata, kao pripadnik ruskog ekspedicionog korpusa, Zubarev je ratovao u Francuskoj. Tamo je zasnovao porodicu – dobio suprugu i dijete. Poslije revolucije ostavio ih je i vratio se u Rusiju.
Benjamin Markovič Blumenfeld (1884–1947) po profesiji je bio advokat. Kao školarac jednom sam otišao na sud da slušam njegovo izlaganje na tada veoma zapaženom suđenju povodom pogibije trojice alpinista u planinama.
Bio je izuzetno duhovit čovjek i znao je bezbroj zabavnih priča i anegdota. Uostalom, i njemu su se često događale komične situacije. Evo samo dvije od njih.
Na jednom moskovskom turniru tridesetih godina jedan kategorni šahista igrao je bijelim figurama protiv Blumenfelda. U velikoj vremenskoj oskudici munjevito je odigrao posljednji potez prije vremenske kontrole i tek tada primijetio da prima mat.
U jednom potezu!
Međutim, Blumenfeld nije žurio da zada mat. Sjedeći u svom karakterističnom stavu, pomalo pogrbljen i zadubljen u razmišljanje, ostao je nepomičan.
Prošao je minut, pa drugi. Zastavica na njegovom šahovskom satu opasno se približavala padu, a morao je da odigra kontrolni potez.
Njegov protivnik se uznemirio. Šta ako majstor ne vidi mat? Šta ako prekorači vrijeme?
Krišom, da Blumenfeld ništa ne primijeti, prvokategorni šahista je kao opčinjen posmatrao zastavicu. Još samo trenutak i…
U tom trenutku Blumenfeld je mirno povukao figuru i dao mat.
— Benjamine Markoviču! — uzviknuo je njegov protivnik. — O čemu ste toliko razmišljali?
— Pokušavao sam da shvatim zašto se ne predajete! — glasio je odgovor.
Po odlasku u penziju Benjamin Markovič posvetio se proučavanju psihologije šaha. Tokom partija često je zapisivao svoja zapažanja, i to dok je protivnik razmišljao o svom potezu.
Jednom je igrao protiv mladog šahiste koji je primijetio da Blumenfeld nešto zapisuje. Pošto je odigrao potez, prišao mu je s leđa i počeo da čita šta piše.
Poslije jednog svog poteza pročitao je:
„Veoma se plašim poteza damom na d5!“
— Aha! — obradovao se mladi šahista. Vratio se za tablu i, čim je Blumenfeld odigrao svoj potez, odmah je postavio damu na polje d5, a zatim ponovo prišao da vidi šta će majstor sada zapisati.
A Blumenfeld je svojim sitnim, neurednim rukopisom pažljivo pisao:
„Kao što sam i očekivao, moj neiskusni protivnik upao je u zamku. Sada dobijam njegovu damu!“
Poslije rata smo se sprijateljili. Blumenfeld je često dolazio kod mene kući i jednom mi je predložio da budem svojevrsni „pokusni kunić“ za njegovu disertaciju.
Smatrao je da je teorija otvaranja već dovoljno razvijena, kao i sportska strana šaha. Međutim, psihologija je, po njegovom mišljenju, tek pravila prve korake i upravo tu su postojale velike mogućnosti za napredak.
Nekoliko večeri proveli smo u neobičnom poslu. Benjamin Markovič me je navodio da se prisjećam starih partija koje sam odigrao još prije rata, naročito onih sa prvenstva Moskve 1939. godine.
Vrlo brzo otkrili smo jednu zanimljivu pojavu – najbolje sam pamtio upravo one dijelove partija koji su bili povezani sa snažnim emocionalnim doživljajima.
Ta ideja postala je osnova njegove disertacije, koju je kasnije s velikim uspjehom odbranio.
Nažalost, naše prijateljstvo nije dugo trajalo. Ubrzo je preminuo.
(Nastaviće se)