Moskva, 1978.
******************
Šah nagrađuje svakoga ko mu postavlja pitanja. Njegova snaga leži u tumačenju. Taj fenomen, svojstven podjednako šahu, muzici i slikarstvu, omogućava da se ljepota iznova i iznova oživljava i da pruža estetsko zadovoljstvo, često ga produbljujući i pojačavajući talentom i umjetničkim iskustvom onoga koji tumači djelo.
„Svaku umjetnost stvaraju samo veliki majstori“, pisao je Hemingvej. To je istovremeno i tačno i netačno kada je riječ o šahu.
Tačno je zato što samo istinski umjetnik, veliki majstor, doživljava život kao neprekidnu novinu i, polazeći od svega što je u njegovoj umjetnosti prije njega bilo spoznato i otkriveno, naoružan znanjem ide dalje, odbacuje ono što je suvišno i stvara nešto svoje, novo.
Ali to je i netačno, jer u šahu stvaralaštvo i umjetnost nisu zapečaćeni isključivo majstorstvom, pa je radost stvaralačkog uspjeha dostupna svakome.
Šah je, kako kaže indijska poslovica, more iz kojeg komarac može piti, a slon se kupati. Lijepo je to rečeno, iako pomalo grubo. Suština je u tome da je šah jedinstven u svojoj umjetničkoj vrijednosti. Samo što je u partijama velikih majstora ta estetska vrijednost potvrđena autoritetom, otkrivena majstorskim tumačenjem i time objektivizovana, pa postaje dostupna svima. Nasuprot tome, u milionima amaterskih partija ona se javlja gotovo neprimjetno i zauvijek ostaje subjektivna vrijednost, vrijednost „za sebe“.
Šah je u najvećoj mogućoj mjeri individualna oblast stvaralaštva. Zato je govoriti o njegovoj suštini, njegovim sastavnim elementima, harmoniji ili tehnici jednako teško kao što je kompozitoru govoriti o sopstvenom stvaralačkom procesu.
Ali, kao i u muzici, i ovdje je lako privući pažnju običnog ljubitelja. I on je sposoban da osjeti umjetnički učinak i emocionalnu snagu šahovskog djela, baš kao što slušalac može da doživi muzičko ostvarenje.
Nažalost, oni koji danas žive i rade u vrhunskom šahu, kao i tumači njihovog stvaralaštva, skloniji su da govore o sportskim zapletima partija nego o umjetničkim elementima koje one sadrže. Razlog za to nije nikakav intelektualni ili etički snobizam velemajstora, već činjenica da su, kao i svi mi, podložni sportskom i racionalističkom duhu našeg vremena.
Čini se da je estetska šteta koju šah zbog toga trpi prilično velika.
Možda premalo činimo na umjetničkom vaspitanju šahista. Naravno, lako je priznati da umjetnost „starih majstora“ stari i da vremenska udaljenost rađa neizbježni skepticizam, tako karakterističan za XX vijek. Ali mi se i dalje divimo partijama odigranim „u starom dobrom stilu“, uprkos tome što se nekolicina takvih partija gubi u moru savremenih, poslovno i pragmatično vođenih partija, odigranih bez rizika.
Prisjećajući se velikih partija – a šteta je što to činimo tako rijetko – jasno osjećamo da se naše divljenje njima zasniva na dubokom estetskom osjećanju, osebujnom, ali u suštini nimalo različitom od osjećaja koji nas obuzima pred ljepotom građevine, skladom prirode ili fizičkim savršenstvom ljudskog bića. To estetsko osjećanje, to doživljavanje ljepote, obogaćuje nas.
Istinska umjetnost uvijek predstavlja uzor savršenstva.
„Razlog zbog kojeg nas umjetnost može obogatiti“, primjećuje Nils Bor, „leži u njenoj sposobnosti da nas podsjeti na harmonije koje su nedostupne sistematskoj analizi.“
Toga smo rijetko svjesni. Uopšte, mehanizmi umjetnosti, koji počivaju na opažanju harmonije, nisu uvijek jasno razumljivi. Formiranje takvog opažanja zahtijeva poseban psihološki čin – „intimno, individualno estetsko doživljavanje… Upravo zato se rezultati umjetničkog poimanja stvarnosti ne ulivaju neposredno u fond kolektivnog znanja, odnosno saznanja koja imaju obavezujući karakter i mogu se neposredno prenositi“ (F. V. Basin, Problem nesvjesnog, Moskva, 1968).
Ta tvrdnja u potpunosti važi i za šahovsku umjetnost i za šahovsko znanje.
Ne znamo i ne možemo neposredno da vidimo kako djeluje mehanizam koji rađa stvaralačku ideju; o njemu sudimo po njegovom rezultatu. A taj rezultat utoliko je uvjerljiviji ukoliko snažnije djeluje na naše estetsko osjećanje.
Pozivanje na osjećanja moglo bi nekoga iznenaditi kada je riječ o stvarima za koje se čini da su povezane isključivo s mišljenjem. Međutim, u šahu, kao i u matematici, postoji harmonija oblika, geometrijska ljepota i izražajnost, kao i slobodna igra mašte. Bezbroj je primjera da upravo osjećaj za ljepotu usmjerava izbor najboljeg plana ili poteza u šahu.
Skladna ideja gotovo je uvijek i ispravna.
Bez velikog pretjerivanja može se reći da upravo estetsko osjećanje usmjerava intelekt u njegovoj potrazi i vodi ga ka rješenju.
Priroda estetskog osjećanja odgovara najdubljim potrebama čovjeka, kako kao proizvoda društvenog i kulturnog razvoja, tako, vjerovatno, i kao biološkog bića. Tu prirodu izuzetno je lijepo izrazio veliki francuski antropolog i strukturalista Klod Levi-Stros:
„Estetsko zadovoljstvo, satkano od mnoštva uzbuđenja i predaha, iznevjerenih i neizmjerno nagrađenih očekivanja, rezultat je izazova koji nam umjetničko djelo upućuje. Ono se sastoji i od protivrečnog osjećanja da su iskušenja kojima nas djelo podvrgava nepremostiva, ali i da nam ono istovremeno pruža sasvim neočekivanu mogućnost da nad tim iskušenjima trijumfujemo.“
Naravno, i u šahu se estetsko osjećanje rađa iz svijesti o savladanim teškoćama – kao osjećaj sreće, kao nagrada za iščekivanje i za nemir duše. Taj nesebični dar prirode leži u osnovi svakog stvaralaštva, bilo profesionalnog ili amaterskog.
U šahu su na izuzetan način sjedinjene sve tri sastavnice svojstvene svakoj stvaralačkoj djelatnosti: ideja, ostvarenje i komunikacija.
Ideja, kao proizvod intelektualnog rada, ostvaruje se i dobija opipljiv oblik u kretanju figura, bilježi se u zapisu partije ili na demonstracionoj tabli i nalazi svoje primaoce – publiku, gledaoce i čitaoce, ljubitelje šaha širom svijeta, koji stupaju u svojevrsni dijalog sa stvaraocem te ideje.
U tom trojstvu leži optimizam šahovskog stvaralaštva, premda, naravno, postoji čitav spektar „prelaznih“ stanja između stvaralačke i nestvaralačke djelatnosti, koja nije lako ni procijeniti ni opisati.
Taj optimizam sažeto je izrazio akademik A. Ju. Išlinski, kada je odgovarao na pitanje:
„Da li šah vrijedi toliko truda koji čovjek u njega ulaže?“
Odgovorio je:
„Vrijedi, jer šah čovjeku daje više nego što on njemu daje.“
(Nastaviće se)