
Moskva, 1978.
******************
U naknadnim objašnjenjima odluka uvijek se prepliću stvarne i zamišljene radnje. Istraživač ne može znati sve promjenljive, sve faktore koji opisuju određenu situaciju.
Psihološke komponente – dosada, emocionalna napetost ili umor – ponekad imaju presudan uticaj na donošenje odluke.
Uopšteno govoreći, unutrašnji svijet čovjeka u svoj svojoj mnogolikoj raznolikosti određuje ne samo izbor (a odluka je uvijek čin izbora), već i samo funkcionisanje mehanizma izbora.
Šah bi, po svemu sudeći, mogao postati model za proučavanje unutrašnjeg svijeta čovjeka i njegovih psiholoških mehanizama. Međutim, psihološka nauka još uvijek nema u svom arsenalu metode za rad s modelima ove vrste.
Naravno, nešto se promijenilo od vremena Bineta, koji je još 1894. godine pisao: „Kada bi se moglo zaviriti u glavu šahiste, tamo bismo vidjeli čitav svijet osjećaja, slika, ideja, emocija i strasti, beskrajno komešanje stanja svijesti, u poređenju s kojima su svi naši najpažljiviji opisi samo grube sheme.“
Danas su opisi nekih mentalnih procesa veoma uvjerljivi i dotiču se preciznih mehanizama. Ipak, većina rezultata odnosi se na jedan, prije logički nego psihološki, presjek – na predstavljanje procesa odlučivanja kao misaone procjene rezultata misaonog eksperimenta.
Klod Šenon je o takvim predstavama pisao da je „to gotovo tačan opis načina na koji mašina igrajući šah funkcioniše, ako se riječ ‘misaono’ zamijeni riječima ‘unutar mašine’.“
Unutrašnji „mašinski“ modeli, koji opisuju „misaone eksperimente“, psiholozi, po pravilu, dijele na „interpretirajuće“ i „prognozirajuće“.
Prvi obavljaju funkcije obrade i procjene postojeće informacije, dok drugi služe za izgradnju plana i određivanje vjerovatnih posljedica različitih odluka.
Danas je postalo uobičajeno da se ovi modeli opterećuju sve složenijim funkcijama, a da se na blok-dijagramima crtaju novi kvadratići i veze koje treba da obezbijede „optimalne“ planove i odluke.
Ne poričući određenu korisnost ovih modela, željeli bismo na njih primijeniti ocjenu Luisa Kerola:
„Plan, nema šta, bio je odličan: jednostavan i jasan, bolji se nije mogao zamisliti. Imao je samo jedan nedostatak: bilo je potpuno nepoznato kako ga sprovesti u djelo…“
Američki naučnik A. Rapoport je na susretu učesnika XVIII Međunarodnog psihološkog kongresa u Moskvi 1966. godine govorio da postoje dvije vrste psihologije.
„To je, prvo, naučna psihologija, koja koristi sva sredstva naučnog istraživanja: eksperiment, modeliranje i tako dalje; i, drugo, takozvana ‘interesantna psihologija’, koja se bavi dubinskim psihičkim pojavama pojedinaca i kolektiva.
Za te pojave još nisu razvijene strogo naučne metode istraživanja.
Pitanje tipa: ‘Zašto je Ivan Karamazov toliko mrzio Smerdjakova: zato što mu je ovaj pokazao njegovu vlastitu ružnu dušu ili zato što je i sam Karamazov bio takav?’ – nije moguće riješiti sredstvima savremene naučne psihologije.“
Čini se da je psihologija šahovske igre prije svega upravo „interesantna psihologija“ i vjerovatno je zato u čitavoj oblasti formiranja i donošenja odluka šahista još uvijek toliko toga nepoznato.
Bogato intelektualno i emocionalno sadržanje ove oblasti proizlazi prije svega iz konfliktnog karaktera šahovske partije.
Naime, u šahu se ne suprotstavljaju jedni drugima bijele i crne figure, već šahista A, koji igra bijelim figurama, i šahista B, koji igra crnim.
Beletristička terminologija o „vojskovođama koji predvode armije figura i bacaju ih u boj“ opravdana je samo onda kada je riječ o igračima, ali ne i o šahovskim kraljevima.
Živi šah, igra – to je uvijek „mišljenje za dvojicu“, a ne lavirintski zadatak u kojem se pretraživanjem ili heurističkim postupkom može pronaći izlaz.
Ovdje se „strategija igre razvija istovremeno u umovima dvojice različitih ljudi“ (S. Cvajg); ovdje je neophodno uskladiti „svoj plan sa planom protivnika“, a „vaša misao, vaša mašta neizbježno su sputane, već samom prirodom stvari, mišlju i maštom drugoga“ (A. Aljehin).
U šahu „pobjedu postiže ne onaj ko igra dobro, već onaj ko igra bolje“ (S. Tartakover).
Sva ova zapažanja su očigledna, ali još uvijek nisu podložna „naučnoj psihologiji“.
U šahovskim problemima i studijama, gdje je ishod borbe unaprijed određen, kao i u pozicijama tipa „pronađite najbolji potez“, aktivna konfliktna situacija kao da je „degenerisana“; konflikt je uslovan i liči na pravi konflikt ništa više nego što se konflikt između različitih strana igraće kocke može smatrati pravim sukobom.
Šahovska ideja realizuje se specifično šahovskim sredstvima. Specifičnost šahovskog „svijeta“ ispoljava se, između ostalog, u očiglednoj činjenici da ne postoji zavisnost između šahovskih sposobnosti i stvaralačkih sposobnosti uopšte; to je još zapazio S. Cvajg, ali istraživači heuristike na to često zaboravljaju.
Praktična igra, međutim, uvijek ograničava mišljenje šahiste i, više od toga, oblikuje ga na određeni način.
Kao što je Albert Ajnštajn napisao u predgovoru knjizi o životu i stvaralaštvu Emanuela Laskera: „Zbog toga se neizbježno narušava unutrašnja sloboda čak i najjačeg čovjeka.“
U praktičnoj partiji postoji glavni, presudni trenutak donošenja odluke – trenutak suočavanja s mišlju drugog čovjeka.
Protivnik vam može nametati svoju volju, primorati vas da postupite ovako, a ne onako, natjerati vas da situaciju posmatrate njegovim očima; i obrnuto – postoji nada da ćete podčiniti volju i misao protivnika.
Odigravši potez „a“, šahista primorava protivnika da odgovori potezom „b“ (jer svi ostali potezi odmah gube), ali potez „b“ omogućava da se odigra potez „v“, na koji je protivnik primoran da odgovori potezom „g“, i tako dalje.
Svaki korak približava ga (protivnika!) porazu, ali taj korak on ne može da izbjegne.
U ovakvoj psihološkoj interpretaciji šah još čeka svoje istraživače*.
(Nastaviće se)