
Moskva, 1978.
******************
Rješenja, obrasci i ritmovi
„Svakome je poznato koliko je teško proučavati nauku i umjetnost po opšteprihvaćenoj metodici“, požalio se jednom Džonatan Svift. Nažalost, kada nema opšteprihvaćene metodike, to je mnogo puta teže.
Savremeni istraživači šaha, po pravilu, ne govore o metodici. Oni su uvjereni da je šah veoma pogodna laboratorijska i eksperimentalna osnova za proučavanje intelektualne djelatnosti i donošenja odluka, pa su zato dobre sve metode koje obećavaju makar i najmanji napredak.
„Ova igra je dobar model za primjenu teorije donošenja odluka i za izradu metoda donošenja odluka u situacijama u kojima je nemoguće precizno procijeniti njihove posljedice“, piše akademik V. A. Trapeznikov.
U perspektivnim pravcima rada Instituta za probleme upravljanja Akademije nauka SSSR-a nalazi se i proučavanje sličnih modelskih zadataka sa ciljem „proširivanja i produbljivanja razumijevanja samog stvaralačkog procesa“.
U stvari, manje-više sistematsko proučavanje šaha kao modela procesa mišljenja počelo je krajem pedesetih godina, u okviru radova na heurističkom programiranju.
Danas se takvi radovi u naučnim referativnim časopisima objavljuju u odjeljcima „Vještačka inteligencija“, „Donošenje odluka“ i „Rješavanje problema“ (Problem Solving), zajedno sa radovima o mašinskom dokazivanju teorema i prepoznavanju obrazaca.
To je sasvim logično. Nije isključeno da će uspjeh u stvaranju vještačke inteligencije doći upravo kroz spoznaju stvaralačkog mišljenja šahiste.
Modelski pristup, kibernetičke konceptualne sheme privukle su i profesionalne psihologe, posebno one koji vole šah. Doktori psiholoških nauka V. N. Puškin i O. K. Tihomirov učinili su niz pokušaja da opišu proces mišljenja šahista, pri čemu su korišćene sasvim savremene metode, na primjer registrovanje pokreta očiju i dr. Međutim, ovi uvaženi autori praktično nisu izašli iz okvira informaciono-heurističkog pravca.
Napomenimo usput da su se, po svemu sudeći, prava psihološka istraživanja šaha završila neobjavljenom disertacijom B. M. Blumenfeljda iz 1946. godine; rad N. V. Krogiusa, posvećen psihološkoj pripremi šahiste, mnogo je bliži psihologiji sporta nego psihološkom istraživanju mišljenja šahiste.
Kibernetički pravac istraživanja šaha – bezuslovno, danas dominantan naučni pravac – u određenoj mjeri predstavlja odraz tog istog „duha vremena“, koji je racionalizam uzdigao na nivo principa.
Mi nikako ne želimo da izgledamo kao neki zaostali protivnici novog doba, nesposobni da razumiju savremeni „scijentističko-racionalistički“ pogled na svijet. Ali zar previše toga ne ostaje po strani kada u prvi plan izbijaju razmišljanja o „apstraktnom“, matematizovanom šahu, o „tehnici poteza igrača“ i „racionalizaciji mišljenja“?
A upravo o tome otvoreno piše doktor fizičko-matematičkih nauka V. Gurari. „U budućnosti“, tvrdi ovaj autor, „najrasprostranjeniji će postati pogled na šahovsku djelatnost određenog igrača kao na individualnu „portativnu“ laboratoriju za razradu racionalnih shema mišljenja i ponašanja za proizvoljne ciljeve cjelokupne čovjekove životne i radne prakse“ (podvukli autori).
Hladnoćom odiše ta racionalizovana budućnost.
Utešimo se, ipak, kratkom opaskom Anatola Fransa: „Nauka je nepogrešiva, ali naučnici stalno griješe.“
Nekada su junaku bajke darovali tri želje. Savremeni racionalisti u nauci i životu zamislili su da je sasvim dovoljno zadovoljiti se jednom – poželjeti da se sve želje ostvaruju.
Oni nastoje da riješe svaki zadatak i da to učine na najefikasniji način. Ali prestali su da postavljaju nedostižne ciljeve, kojima se čovjek može samo neprekidno približavati. Ideale su ostavili po strani.
Nisu nimalo mali moralni gubici koje donosi globalna racionalizacija.
Sa te tačke gledišta, vrijednost šaha kao modela djelatnosti ne vidimo toliko u tome što je na njemu zgodno proučavati zadatke upravljanja i njihova racionalna rješenja, koliko u tome što šah može – i mora – da služi kao model vječnog, neuništivog čovjekovog kretanja ka idealu, težnje ka lijepom, kao model osvajanja sve novih visina stvaralačkog duha.
A šta je sa psihološkim aspektima donošenja odluka?
O čemu govore psiholozi kada se obraćaju šahu?
Prije svega, govore o složenosti procesa donošenja odluka. Ističe se, između ostalog, da je pamćenje često preopterećeno alternativama, da kriterijumi za poređenje alternativa nisu dati u eksplicitnom obliku i da uvijek stupaju u igru nekontrolisani faktori.
Američki istraživači D. Norman i P. Lindsay pišu: „Ne treba da iznenađuje ako sama složenost donošenja odluke često dovede do toga da čovjek, očajan, digne ruke i nastoji da što je moguće duže odloži izbor; na kraju krajeva, on donosi odluku pod pritiskom okolnosti, čak i ne pokušavajući da sagleda sve posljedice te odluke. Kasnije, kada se sve to već dogodilo i ništa više nije moguće promijeniti, dolazi vrijeme da se muči i kaje zbog učinjenog, pitajući se nije li se mogla izabrati neka druga, bolja odluka.“
Satanа Ambroza Birsa istu je misao izrazio mnogo kraće: „Donijeti odluku – pomiriti se s prevagom jednog spoljašnjeg uticaja nad drugim.“
Ograničenost metoda istraživanja odlučivanja sasvim je srazmjerna složenosti zadatka. Lindsay i Norman s pravom ističu da ljudi često opisuju svoje ponašanje kao jasno i dosljedno, čak i kada ono takvo nije.
(Nastaviće se)