V.A.Ivonin V: Šah. Sport -Legende, laži i istina (54.nastavak)

V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina
Moskva, 2008.

Međutim, u stvarnosti je bilo sasvim suprotno: prema Kasparovu se odnosilo s povećanom pažnjom. Počev od 1979. godine, uporedo sa godišnjim planovima priprema Karpova, Centralni komitet partije počeo je tražiti i planove priprema Kasparova, a od 1982. godine uglavnom su se interesovali upravo za njegovu pripremu. Samo jednom, početkom 1983. godine, nakon što je zatražen plan priprema, rukovodilac sektora Centralnog komiteta rekao mi je: „Nemojte zaboraviti ni Karpova.“

U informaciji koju je Sportski komitet 1982. godine uputio Centralnom komitetu partije navedeno je: „G. Kasparov je izuzetan šahista. Ima fanatičan odnos prema šahu, mnogo i odgovorno radi. Već sada često igra oštrije i s većim rizikom nego A. Karpov, iako mu u nekim elementima šahovske igre još uvijek zaostaje.“

Tokom igre on je sabran i ulaže u partiju sve snage, ali je daleko od sigurnog u sebe prije igre i takmičenja, pretjerano je uzbuđen, a tokom same igre impulsivan.“

Treba dodati da je Kasparov uopšte bio pretjerano osjetljiv na sve što ga se na bilo koji način ticalo. Tako se, na primjer, požalio predsjedniku Sportskog komiteta Azerbejdžana Rzajevu da sam mu čestitao dodjelu šahovskog „Oskara“ tek 26. marta 1983. godine, iako je informacija o tome stigla još 23. marta. Nešto ranije, kada je u Moskvi organizovan prijem o trošku Vlade Azerbejdžana povodom Kasparovljeve pobjede nad Beljavskim (u četvrtfinalu kandidata za titulu svjetskog šampiona), više puta je pitao Rzajeva da li ću doći na taj prijem.

Zato je unutrašnje stanje Kasparova (uz njegovu šahovsku pripremu) takođe postalo predmet posebne pažnje. O toj temi smo gotovo stalno razgovarali sa predsjednikom Sportskog komiteta Azerbejdžana, trenerima i Kasparovljevom majkom. U blagoj formi o „pristrasnosti u stavovima“ Kasparova razgovaralo se i s njim samim.

Znajući da je u to vrijeme najveći i stvarni uticaj na Kasparova imao Gejdar Alijev, zajedno sa predsjednikom šahovske federacije Vitalijem Sevastjanovim 21. aprila 1982. godine otputovali smo u Baku. U temeljnom razgovoru razmotrili smo sa Alijevom sva pitanja rada i vaspitanja Kasparova, kao i stvaranja normalne i uravnotežene moralno-psihološke atmosfere u njegovom timu. Dotakli smo se i složenih odnosa s Karpovom. Posebno smo razmotrili pitanje izbora novog trenera iz redova velemajstora. Razumijevajući oprezan odnos Kasparova prema potezima centralnih sportskih organizacija, dogovorili smo se da će azerbejdžanska strana, zajedno s Kasparovim, odabrati odgovarajućeg kandidata, a da će Sportski komitet SSSR-a pomoći da on pristane na preseljenje u Baku. Alijev je pritom napomenuo da će treneru odmah obezbijediti stan.

Iste večeri održan je moj sastanak sa Kasparovljevom majkom. U njemu je učestvovao i Rzajev, na kojeg je u republici bila stavljena lična odgovornost za pripremu Kasparova. Više od dva sata otvoreno smo razmjenjivali mišljenja i zabrinutosti koje su mučile obje strane. Tokom razgovora činilo mi se da smo uspjeli pozitivno promijeniti pogled Klare Šagenovne na sve naše postupke vezane za Kasparova. Sljedećeg dana, nakon povratka u Moskvu, Rzajev me je pozvao i potvrdio tu pretpostavku. Kasnije se intenzitet prigovora i zamjerki primjetno smanjio, iako nikada nije potpuno nestao.

Karpov i Kasparov poslije pobjede na Šahovskoj olimpijadi 1982. godine

Karpov i Kasparov nastavili su uspješno, ali uglavnom odvojeno, nastupati na međunarodnim turnirima. Zajedno su igrali samo na Svjetskoj šahovskoj olimpijadi i u sastavu reprezentacije SSSR-a protiv selekcije svijeta.

Zatim su u životu Kasparova uslijedili ranije opisani teški dani, povezani s mečom kandidata protiv Korčnoja, a potom i dramatični i iscrpljujući mečevi s Karpovom.

Raskol u svjetskom šahovskom pokretu

Tragični događaji, koji su nanijeli veliku štetu popularizaciji šaha i interesovanju za njega, uslijedili su nakon 1987. godine, a njihov aktivni učesnik, na moje veliko žaljenje, bio je i Kasparov.

U februaru 1987. godine grupa svjetskih velemajstora osnovala je Međunarodnu asocijaciju velemajstora, čiji je predsjednik postao Kasparov. U početku je, barem javno, bilo saopšteno da će se Asocijacija baviti zaštitom interesa šahista (neka vrsta sindikata). U vezi s tim, ponuđeno joj je da uđe u FIDE kao pridruženi član. Međutim, rukovodioci Asocijacije odbili su taj prijedlog: kako se ispostavilo, imali su sasvim drugačiji cilj – odlučili su da stvore svojevrsni elitni klub velemajstora koji će, uz pomoć sponzora, organizovati sopstvene turnire, kao i svjetska prvenstva van okvira FIDE.

Pri tome su velemajstorima postavili pitanje bez mnogo izbora: ako želiš dodatnu zaradu od učešća na turnirima koje organizuje Asocijacija – moraš joj se priključiti i napustiti FIDE; u suprotnom gubiš mogućnost nastupa na značajnim turnirima. Samo dio velemajstora prihvatio je ovaj poziv. Ipak, činjenica je ostala – došlo je do raskola svjetskog šahovskog pokreta. Paralelno su počela da se održavaju dva svjetska prvenstva.

Glavnim inicijatorom raskola u modernom šahu s pravom se smatra Kasparov, koji je odlučio da meč za svjetsku titulu protiv izazivača Najdžela Šorta odigra van okvira FIDE. Zbog toga su 1993. godine i Kasparov i Karpov gotovo istovremeno postali svjetski šampioni: Karpov kao šampion po verziji FIDE, a Kasparov kao svjetski šampion van FIDE.

Dugogodišnji pokušaji da se prevaziđe raskol, koje su preduzimali tadašnji predsjednik FIDE Kirsan Iljumžinov i drugi predstavnici šahovskog pokreta, dugo nisu nailazili na razumijevanje i podršku ni u Asocijaciji ni kod njenih šampiona. Ni predsjednik FIDE nije uvijek bio na visini zadatka.

U sadašnje vrijeme, konačno, raskol je prevaziđen i ponovo je uspostavljeno jedinstvo šahovskog svijeta. Završnu tačku na to stavio je ujediniteljski meč koji je održan u Elisti u septembru–oktobru 2006. godine između svjetskog šampiona u klasičnom šahu, Rusa Vladimira Kramnika, i aktuelnog šampiona svijeta po verziji FIDE, Bugarina Veselina Topalova.

Dodaćemo i da je nakon tog meča Kasparovljeva „ideja-fiks“ o upravljanju šahovskim svijetom bez FIDE, nadamo se, konačno otišla u prošlost. Prije toga Kasparov je objavio da se povlači iz šaha. Za tim se može samo žaliti, jer njegov šahovski potencijal još nije bio iscrpljen, a njegovo znanje bi moglo biti veoma korisno mladim šahistima.

On je ušao u politiku, ali sa starim pogledima na svijet koji mu očigledno smetaju. Postavši lider Ujedinjenog građanskog fronta, kao i u starim (od svih osuđenim) vremenima, rekao je: „Ko nije s nama, taj je protiv nas.“ Čak su i opozicionari vlasti optuženi za izdaju kada su odbili da učestvuju na konferenciji „Druga Rusija“ koju je organizovao UGF.

Zanimljivo je da je nešto ranije čak i Viktor Korčnoj, govoreći o Kasparovu, primijetio: „Udarci po poziciji Kasparova kao diktatora u šahovskom svijetu, Kasparov nikome nije praštao… Postati politička figura koristeći svoju popularnost kao velemajstora djeluje neozbiljno. Samo znanje šahovske strategije nije dovoljno da se razumiju politički zadaci.“

(Nastaviće se)