Jevgenij A. Znosko-Borovski
Današnji šahisti više ne mogu ni da zamisle kakvo je uzbuđenje i oduševljenje, prije više od trideset godina, izazvala Laskerova pojava na šahovskoj sceni. Nije toliko njegova snaga koliko osobenost njegove igre i njeni neobični postupci bila predmet rasprava, a veoma često i osuda. Iako su tvorac „nove“ škole Štajnic i njen nastavljač Taraš već pripremili ljubitelje šaha za novi stil igre, Laskerova igra ipak je za sve bila neočekivana i zapanjujuća. Nikoga tako često, kao upravo njega, nisu suprotstavljali Morphyju.
Odricanje od svih gambita, izbjegavanje komplikacija, odbacivanje rizičnih kombinacija u korist preciznog i hladnog proračuna – činilo se da Lasker sa sobom donosi dosadu i smrt umjetnosti, iz koje je istiskivano nadahnuće.
Trebalo je da prođe mnogo vremena da bi se razotkrilo pravo Laskerovo lice. Tada se odjednom, sa iznenađenjem, pokazalo da on nema učenika ni sljedbenika. Jer njegova igra, veoma individualna, prije je izuzetak nego pravilo, a njene osobenosti nalaze se izvan šahovske oblasti.
Lasker je predstavnik volje u šahovskoj umjetnosti, koja je za njega, prije svega, borba. Upravo toj temi posvećuje svoje filozofske radove i mašta o osnivanju instituta u Rusiji za proučavanje zakona borbe, čiji je najčistiji obrazac šah. Ne pobjeđuje samo najvještiji stručnjak, već i onaj ko posjeduje snažnu volju za pobjedom, ko do kraja vjeruje u ispravnost svojih postupaka ili, kako nas uči maršal Foš, ko zna da je tajna pobjede u tome da sebe prizna poraženim tek nakon protivnika.
On može da pravi greške, otvaranja uglavnom igra loše, može da stvori pogrešan plan ili da se nađe u nepovoljnom položaju. Niko nije iznio u opticaj toliko pogrešnih ideja kao on, ali svaku svoju zamisao brani s takvom upornošću i uvjerenjem da se protivnik, iako je potpuno u pravu, pred njim povlači.
Međutim, da bi njegova volja mogla u potpunosti da trijumfuje, neophodno je da cilj bude jasan. A upravo su jasni i određeni ciljevi ono čime je ispunjena sva njegova djelatnost: svaki turnir, svaka partija. Tamo gdje nema cilja, Lasker može da se izgubi; ali čim se cilj nazre, niko sigurnije od njega neće stići do njega. A kada je riječ o osvajanju prve nagrade, on će za svega dvadesetak poteza slomiti tako ozbiljnog protivnika kao što je Tihman (na peterburškom turniru 1909. godine).
Jasnoća cilja, međutim, ne dovodi do pojednostavljivanja niti površnosti igre. Naprotiv, kao mislilac i svestrano obrazovan čovjek, on prodire u samu dubinu igre i odatle izvlači njene tajne koje mu mogu donijeti pobjedu. Dovoljno je vidjeti ga za tablom da bi se shvatilo kako pred sobom ne vidi obična sela, već duboko skrivene podzemne sile, otkriva vječne zakone i pokreće ogromne zamajce.
Prelazak od njega ka Kapablanki isto je što i, poslije žestoke stranice Dostojevskog, čuti vedri Puškinov glas. Je li to bolje ili gore? Kakva poređenja? Ljubav prema Betovenu ne podrazumijeva nužno mržnju prema Mocartu. Ipak, u Kapablanki nema ničega od „dokoličarskog veseljaka“: on je mnogo savremeniji, a razuzdanost je odavno zamijenio sportom. I njegova igra je mnogo modernija, predstavljajući jednu od osobina po kojima se prepoznaje savremeno doba.
Svojom igrom Kapablanka je izveo pravu revoluciju, iako je njena suština dugo ostala skrivena mnogima.
Ako je do njegovog vremena dominirala poziciona igra, u kojoj je igrač prelazio iz jedne pozicije u drugu, izbjegavajući slaba polja u sopstvenom taboru i nastojeći da ih stvori kod protivnika, Kapablanka je sve to ukinuo i uveo dinamiku. Za njega položaji ne postoje – postoje samo nizovi poteza. Loš položaj se dobija zahvaljujući potezima koji se u njemu kriju, a dobar se njima ruši. Pozicija ne postoji: sve je u pokretu, teži se najkraćim putem ka postavljenom cilju, sve figure bacaju se u borbu, ostavljajući za odbranu samo najmanji neophodni broj.
Umjesto statike – dinamika; vrijeme zamjenjuje prostor. To je Kapablankina revolucija, koja je preobrazila čitavu igru i razotkrila svu zaostalost vojne vještine. Tokom evropskog rata ona se služila metodama pozicionog ratovanja, koje je pola vijeka vladalo šahom, ali je već bilo poslato u arhivu. Nema sumnje da će se sljedeći rat voditi prema Kapablankinim načelima, iako će ona u šahu do tada već biti zamijenjena nečim drugim.
Šta nam, pak, donosi Aljehin, kojeg od Kapablanke dijeli tako neznatan vremenski razmak od svega pet godina? Nervozan u životu, nervozan u igri, koji u svakoj partiji troši svu svoju stvaralačku maštu i koji se čak ni protiv najslabijeg protivnika ne ustručava da izmišlja i fantazira – u Aljehinu lako prepoznajemo dijete nemirnih godina rata i revolucija.
Ali to ga nije spriječilo da obnovi igru; naprotiv, upravo mu je to pomoglo da to učini toliko temeljno da savremeni šahisti upravo u njemu, a ne u Kapablanki, vide svog predvodnika i učitelja. I to uprkos činjenici da je njegova igra vrhunac i trijumf individualnosti, kojoj se ne može naučiti.
Suština prevrata koji je izveo Aljehin sastoji se u tome što je on prvi počeo da gradi igru iz perspektive crnog. Do tada su bila razrađena načela igre bijelih, koji su prvi igrali i zato imali jedan potez više i inicijativu, dok su se crni stalno pažljivo branili od udaraca bijelih, ali su pritom igrali upravo onako kako su nalagala opšta načela igre, odnosno načela igre bijelih.
Aljehin je postupio obrnuto. Kao da je sebi postavio pitanje: kako najbolje igrati crnim figurama, imajući u vidu da bijeli imaju jedan potez više? I odgovorio: najprije se treba povući iz igre. Ne treba zauzimati centar, kako se ranije učilo, ne treba zauzimati četvrti ili peti red, već se treba držati na tri krajnja reda i prepustiti bijelima da urade sve što teorija nalaže: da pomjere pješaka, zauzmu centar, razviju lovce i tako dalje. A kada sve to učine, tada iz svog zatvorenog položaja treba napasti isturene i oslabljene protivničke pozicije.
Otvaranje koje nosi Aljehinovo ime zasniva se na tome da crni već prvim potezom izvodi skakača; bijeli ga napadaju pješakom, skakač odlazi na sredinu table, a zatim ga ponovo napada pješak. I tako nekoliko puta. Crni su razvili samo skakača, i to na veoma loše polje, dok bijeli imaju nekoliko pješaka koji zauzimaju centar table. U ranijim vremenima takvo otvaranje smatralo bi se samoubistvom, ruganjem zdravom razumu. Međutim, u stvarnosti se pokazuje da su ti istureni pješaci veoma slabi upravo zato što crni još ništa nisu razvili i mogu na njih usmjeriti koncentrisani napad svojih pješaka, dok bijeli pješaci više ne mogu da se brane.
Ipak, ne treba misliti da je Aljehin time dao igri pasivan ili odbrambeni karakter – nipošto. On je samo odložio njen početak za nekoliko poteza, umjesto da je započne iz početnog položaja koji je povoljan za bijele. Kako je time izvrnuo naglavačke uobičajenu šemu igre! Kako je ranije njegovanoj zakonitosti i naučnosti suprotstavio hirovitu maštu kombinacionog nadahnuća! I tako je nastao nečuven, nevjerovatan paradoks: igra crnih, koji su, činilo se, osuđeni na odbranu, pokazala se mnogo življom, rizičnijom i smjelijom od dotadašnje igre bijelih.
Takve su tri individualnosti koje su stupile na pozornicu ovog značajnog nadmetanja. I zaista, poslije razmišljanja o njima, nekako je neprijatno sabirati poene i znati da će pobjednikom biti proglašen ne onaj ko je iznutra trijumfovao nad drugima, već onaj ko osvoji najveći broj jedinica. Avaj! I u šahu, kao i svuda, spoljašnja stvarnost ne poklapa se uvijek s unutrašnjom suštinom.
Jevgenij A. Znosko-Borovski
Izvor: „Šahovski list“, 1924, br. 15.