V. I. LINDER, I. M. LINDER: ŠAHOVSKA ENCIKLOPEDIJA (11. nastavak)

V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004

ANDERSSON (Andersson) Ulf (r. 1951), švedski velemajstor.

„Šah je moj život, nikada se nisam ni zamislio nad mogućnošću da se bavim nečim drugim i potpuno sam zadovoljan time što sam postao šahista“, kaže Ulf. Bilo mu je potrebno svega 10 godina da pređe put od početnika u šahu do velemajstora. Već sa 20 godina Andersson je, pobijedivši na velikom međunarodnom turniru posvećenom 350-godišnjici švedskog grada Geteborga, postao velemajstor. Otkako je postao profesionalni šahista, svake godine je učestvovao na 8–9 takmičenja. Glavne karakteristike njegovog stila su umijeće odbrane i virtuozna igra u završnici. Rijetka specifičnost njegove igre, kako priznaju protivnici, jeste osjećaj za poziciju, suptilna igra pri formiranju pješačke lančane strukture na šestom redu. Probijanje te pješačke barijere izuzetno je teško.

Geler – Andersson
London, 1982

15…Bxc3 16.Qxc3 Nxe4 17.Bxd8 Nxc3 18.bxc3 Nxd8 19.Rd1 Be6 20.Rxd6 Rc8 21.Rd3 Re8 22.Re3 Kf8 23.Bb5 Re7 24.Rd2 Rec7 25.Be2 a6 26.Bf3 Ke7 27.Rdd3 g6 28.Nd4 Kf6 29.Nxe6 Nxe6 30.Bg4 Ke7 31.Bxe6 fxe6 32.Rh3 h5 33.Rhg3 Rg8 34.Kf2 Rc5 35.Ke2 Ra5 36.Kd2 Rxa2 37.Rd4 Ra5 38.c4 Rc5 39.Rb3 Rb8 40.Rg3 g5 41.Rgd3 Kf6 42.h3 Rbc8 43.Rf3+ Ke7 44.Rb3 b5 45.cxb5 Rxc2+ 46.Kd3 Rxg2 47.Re4 Rd8+ 48.Kc4 Rc2+ 49.Kb4 Rb8 0–1

„Švedski šahista jedan je od najšarmantnijih velemajstora na svijetu“, pisao je L. Polugajevski. „Svi mi veoma volimo Ulfa – tihog, smirenog, veoma blagog čovjeka, uvijek nasmijanog, dobronamjernog, koji u šahu ima svoje neponovljivo lice. On voli šah nesebično, sviđa mu se sam proces igre, a sportska strana kao da odlazi u drugi plan. Partije Anderssona uvijek je zanimljivo gledati i analizirati.“

Ipak, naravno, ni Ulf nije lišen sportskih ambicija. Dovoljno je istaći njegova briljantna ostvarenja na turnirima sa jakim velemajstorskim sastavom u Londonu i Torinu (1982), gdje je podijelio 1–2. mjesto sa A. Karpovom, pobjede u Hastingsu (1978/79 i 1980/81), Vajk-an-Zeu (1983), Rimu (1985 i 1980) i Ređo Emiliji (1985/86). Andersson je manje sklon igranju mečeva. Tako je, od tri duela odigrana sredinom 70-ih godina, u dva izgubio – od M. Talja (1975; rezultatom 3,5:4,5) i L. Kavaleka (1978; 3,5:6,5) – a jedan dobio, protiv B. Larsena (1975; 5,5:2,5).

ARAHAMIJA Ketevan Revazovna (r. 1968), gruzijska šahistkinja, velemajstor, kandidatkinja za svjetsku šampionku.

Tokom kvalifikacionog turnira za Svjetski kup, održanog u Moskvi (1989), oko stola za kojim se, ne ustajući punih pet sati, borila mlada, simpatična brineta, stalno se okupljala masa gledalaca, koje je, naravno, privlačila njena ravnopravna borba sa muškarcima. Međutim, djevojka kao da nije primjećivala „navijače“ – bila je potpuno zaokupljena borbom. Ketevan je ostvarila niz pobjeda nad velemajstorima. „Smatram da je igranje protiv muškaraca veoma korisno“, rekla je. Već naredne godine Arahamija je postala prvakinja SSSR-a, osvojivši jubilarno 50. prvenstvo zemlje. Srećna dobitnica zlatne medalje odmah se našla pod unakrsnom paljbom novinarskih pitanja. O njoj su željeli da znaju sve: ko joj je otac (agronom), ko majka (nastavnica biologije), u koliko je godina povukla prvi šahovski potez (sa šest!), koliko ima sestara (dvije), omiljena boja (crna), omiljeno voće (kivi), omiljena pjevačica (Patrisija Kaas), omiljeni pjesnik (Mihail Ljermontov).

Inače, i G. Kasparov ima omiljenog pjesnika – Ljermontova. Nije li to srodstvo duša sa Kavkaza, o kojem je tako nadahnuto pisao Ljermontov? Možda nije slučajno ni to što se Ketevan naročito dopada stil igre Kasparova: ona se divi njegovoj energiji i svestranosti. U početku je grafikon pobjeda Ketevan Arahamije podsjećao na Kasparovljev uspon ka najvišem pijedestalu: svjetska prvakinja među djevojkama (1985), učesnica turnira kandidatkinja (1988), prvakinja SSSR-a (1990). Među njenim uspjesima su pobjede na ženskom turniru u Džakarti (1993) i međuzonskom turniru u Kišinjevu (1995). Osvojila je zlatnu medalju u sastavu ženske reprezentacije Gruzije na Svjetskoj olimpijadi u Moskvi (1994). Danas živi u Velikoj Britaniji.

ARBITAR (od latinskog arbiter – posmatrač, sudija). U šahu, kao i u drugim sportovima, važna je uloga sudije u sprovođenju takmičenja. On učestvuje u pripremi mjesta takmičenja, stvaranju normalnih uslova za učesnike i gledaoce, sprovodi žrijebanje, sastavlja raspored kola, kontroliše poštovanje pravila i dužan je da rješava nastale sporove i slično. Na odgovornim takmičenjima sudije se biraju među uglednim šahistima sa velikim iskustvom u toj djelatnosti i nosiocima FIDE titule međunarodnog arbitra. Na takmičenjima najvišeg nivoa – mečevima za svjetsko prvenstvo i na Svjetskim olimpijadama – kao glavni sudije naročito su se istakli velemajstori L. Šmid, A. O’Keli, S. Flor, J. Averbah, kao i međunarodni arbitri G. Gajsen (Holandija), L. Abramov (Rusija) i drugi.

Poslije finalnog meča kandidata 1974. godine Karpov – Korčnoj, glavni sudija O’Keli i njegov zamjenik Flor ovako su se izjasnili o „srcu i savjesti arbitra“.

O’Keli: „Treći put obavljam dužnost glavnog arbitra na mečevima najvišeg nivoa. Takav posao zahtijeva ogromno ulaganje vremena (za svaki meč – po dva mjeseca, ili pola godine života!), kao i fizičkih i nervnih snaga. Ipak, osjećam veliko stvaralačko zadovoljstvo.“

S. Flor: „Šta se zahtijeva od arbitra na ovakvim takmičenjima? Maksimum takta, učtivosti i poštovanja prema učesnicima (posebno prema onome koji zaostaje u rezultatu). Velemajstori ni u kom slučaju ne smiju osjetiti da su simpatije arbitra na strani jednog od njih. Tokom meča arbitar se najbolje treba uzdržavati od izjava, a pogotovo od prognoza. Njegova je dužnost da stvori idealne uslove za stvaralački proces.“

ARGENTINA (República Argentina). Sa šahom su ovu južnoameričku zemlju upoznali još u 16. vijeku španski konkvistadori koji su je osvojili. Prvi šahovski klub u Buenos Ajresu, „El Progreso“, otvoren je 1860. godine. Početkom 20. vijeka centar šahovskog života u zemlji postaje Argentinski šahovski klub, smješten u raskošnoj četvorospratnoj zgradi u centralnom dijelu grada. Klub je organizovao takmičenja i pozivao na gostovanja inostrane majstore. Godine 1914. ovdje je prvi put nastupio H. R. Kapablanka. Klub je izdavao šahovski časopis „Revista del Club Argentino de Ajedrez“ i od 1921/22. organizovao prvenstva zemlje.

U jesen 1927. Argentina je proživljavala „šahovsku groznicu“: više od dva mjeseca u Buenos Ajresu je trajao meč za svjetsko prvenstvo Kapablanka – Aljehin. „Tada su kod nas nastali novi klubovi, mladi su se počeli više zanimati za šah“, prisjećao se mnogo godina kasnije sekretar Šahovske federacije Argentine M. Mogilevski.

Godine 1939. u Buenos Ajresu je održana Svjetska olimpijada, ili kako se tada nazivala, „Turnir nacija“. Tokom takmičenja šahisti su saznali za početak Drugog svjetskog rata i mnogi od njih odlučili su da se ne vraćaju u Evropu zahvaćenu ratnim plamenom. Među njima su bili M. Najdorf iz Poljske, E. Eliskases iz Njemačke, G. Štalberg iz Švedske i drugi. Njihova dalja djelatnost doprinijela je razvoju šaha u zemlji i pojavi novih talentovanih majstora i velemajstora. Nije slučajno što je reprezentacija Argentine postala jedan od ozbiljnih suparnika reprezentaciji SSSR-a na prvim poslijeratnim olimpijadama. Godine 1950, 1952. i 1954. argentinski tim je osvajao srebrne medalje, a 1958. i 1962. bronzane. Na turnirima kandidata 1950-ih godina igrali su M. Najdorf, O. Panno i G. Pilnik. O. Panno je 1953, a K. Belicki 1959. godine osvajao omladinska svjetska prvenstva. Veliku svjetsku slavu stekli su tokom 40–60-ih godina tradicionalni međunarodni turniri u Mar del Plati i Buenos Ajresu. Na njima su nastupali vodeći velemajstori svijeta: Fišer, Spaski, Smislov, Bronštajn, Petrosjan, Larsen, Štejn, Polugajevski, Meking i drugi.

Godine 1971. u glavnom gradu, u teatru „San Martin“, održan je finalni meč kandidata Fišer – Petrosjan. Odigravan je u trinaestospratnoj zgradi u kojoj su se nalazili muzeji modernističke umjetnosti i zlata drevnih Inka. U jednoj od muzejskih sala nalazila se i demonstraciona tabla, a majstori su objašnjavali tok borbe.

Ako je taj meč simbolizovao odnos prema šahu u zemlji kao prema umjetnosti, onda je sedam godina kasnije drugo grandiozno takmičenje – 23. Svjetska olimpijada – stavilo akcenat na drugu stranu ove uzbudljive borbe. „Šah je sport!“ – takav je moto mogao pratiti olimpijadu, održanu na tri sprata čuvenog stadiona „River Plejt“, gdje je iste godine (1978) fudbalska reprezentacija Argentine pobijedila u finalu Svjetskog prvenstva. Inače, neki poznati argentinski šahisti su svestrani sportisti. Tako se međunarodni velemajstor Danijel Ugo Kampora (r. 1957) bavi i tenisom i biciklizmom.

Među šahovskim kompozitorima Argentine međunarodno priznanje stekao je Arnolda Elerman (1893–1969), autor oko pet hiljada problema, od kojih je 120 nagrađeno prvim nagradama.

U septembru 2000. godine u Buenos Ajresu održan je prvi memorijal istaknutog argentinskog šahiste M. Najdorfa. Pobjedu je odnijela J. Polgar (6,5 poena iz 9). Slijedili su: 2. V. Bologan (6,5), 3. A. Širov (6) i 4. A. Karpov (5,5 poena).

(Nastaviće se)