
Moskva 2012
Ko me je „ocrnio“?!
U jesen 1968. godine spremao sam se za Manilu. Predsjednik pacifičke zone F. Kampomanes pozvao me je da učestvujem na međunarodnom turniru. Neočekivano sam pozvan u Sportski komitet.
— Nezadovoljni smo radom Serova na mjestu predsjednika Šahovske federacije i namjeravamo da ga zamijenimo — rekao mi je zamjenik predsjednika Sportskog komiteta N. Žarov. — Kako biste gledali na prijedlog da preuzmete vođstvo federacije?
Pitanje me je zateklo. Posao kojim sam se bavio u federaciji odgovarao mi je. Nisam imao nikakve karijerističke planove niti posebne ambicije.
— Moram da razmislim — odgovorio sam neodređeno.
Pravo iz Sportskog komiteta otišao sam u Komitet narodne kontrole, gdje je Serov radio kao načelnik administrativnog odjeljenja. Kao njegov zamjenik u federaciji smatrao sam da je ispravno da ga upozorim na namjere rukovodstva Sportskog komiteta. Nije mi ni palo na pamet da će taj sasvim prirodan korak imati neprijatne posljedice po mene.
Serov me je saslušao, primio informaciju k znanju, ali nije ništa rekao. Poslije izvjesnog vremena u odjeljenju zaduženom za putovanja u inostranstvo povjerljivo su mi saopštili:
— Stigla je „prijava“ na tebe!
Na činovničkom žargonu to je značilo da je neko napisao potkaz protiv mene.
Pojava te „prijave“ ozbiljno me je zabrinula. Nisam osjećao nikakvu krivicu, ali sam shvatao da je moje putovanje na Filipine dovedeno u pitanje. Sportski komitet je na takve prijave uvijek reagovao veoma ozbiljno i, prije nego što bi ih ispitao, obično bi „osumnjičenog“ odmah skinuo sa spiska putnika. Tako se, na primjer, dogodilo V. Mikenasu. Bukvalno na dan polaska u inostranstvo, kada je već dobio pasoš, novac i kartu, iz Vilnjusa je stigla neka žalba protiv njega. Umjesto Mikenasa poslat je drugi čovjek.
Svi smo mudri kada je kasno. Priznajem da tada nisam povezao prijedlog rukovodstva Sportskog komiteta, svoju posjetu Serovu i pojavu te „prijave“. A trebalo je. Jer je tada, kao uostalom i danas, za iskusne aparatčike najsigurniji način da uklone konkurenta bio da ga diskredituju. Trebalo je samo prikupiti odgovarajući „kompromitujući materijal“.
Kasnije je Serov pričao da su navodno strane obavještajne službe pokušale da me vrbuju. Iskreno, ne vidim čime sam mogao da im budem zanimljiv. U „zatvorenom preduzeću“ prestao sam da radim više od četvrt vijeka ranije, a šahovske tajne ih teško da su zanimale. Ipak, takva optužba bila je veoma ozbiljna. Na čemu je uopšte bila zasnovana?
Ovdje je potrebno malo odstupanje od glavne priče. Šest godina prije toga, na ostrvu Kurasao, upoznao sam direktorku tamošnje turističke kompanije „Palmtur“, ljubaznu i dobronamjernu ženu srednjih godina. Zvala se Džordžin Filders. Kancelarija kompanije nalazila se upravo u našem hotelu. Zainteresovala me je istorija tog malog ostrva i ona mi je pokazala sve što je na ovaj ili onaj način bilo povezano s njegovom istorijom. Kasnije sam o tome objavio esej u almanahu „Na kopnu i na moru“.
Tako, nedugo prije ovih događaja, u mom stanu zazvonio je telefon.
— Velemajstor Averbah?
— Da. Averbah je kraj telefona.
— Trenutak, sada će neko razgovarati s vama.
I u slušalici se začulo:
— Halo, Jurij! Govori Džordžin Filders. Nadam se da me se sjećate. Zovem iz hotela „Ukrajina“. Putujem u Bukurešt i zadržaću se u Moskvi nekoliko sati.
Dobro se dobrim vraća. Gospođa Filders posvetila mi je na Kurasau toliko vremena da sam joj odmah ponudio da joj budem vodič u Moskvi, u kojoj nikada ranije nije bila.
Vozili smo se po gradu i prošetali nedavno izgrađenim Novim Arbatom. Njenu pažnju privukla je prodavnica „Malahit“. Možete zamisliti njeno iznenađenje kada je, ušavši u prodavnicu, ugledala ogroman red u kojem su preovladavali stanovnici Srednje Azije sa vrećama, u šarenim haljinama i tubetejkama. Na moj začuđeni upit šta se ovdje događa, iz reda su odgovorili:
— Daju aleksandrit!
Zatim smo ručali u restoranu „Ararat“, koji se tada nalazio u Neglinnoj ulici. Posluživao nas je konobar sa tako kiselim izrazom lica da je Džordžin zaključila:
— On vjerovatno ima zubobolju ili mu je neko od rođaka umro.
Morao sam da joj objasnim ponešto o našem nenametljivom servisu. Poslije ručka odvezao sam je u Šeremetjevo i ona je otputovala. Pošto tih dana ni sa kim drugim od stranaca nisam imao susrete, postalo je jasno da je upravo posjeta gospođe Filders Moskvi dovela do pojave one „prijave“.
Ali ko me je „potkazao“, kome je palo na pamet da bezazleni susret nazove pokušajem vrbovanja od strane stranih obavještajnih službi? Pa nije više bila 1937. godina!
U početku sam sumnjao na službenicu „Inturista“, koju je gospođa Filders zamolila da pronađe moj telefon. Ali kada sam se posavjetovao sa jednim od svojih prijatelja, mnogo iskusnijim u takvim stvarima, on me je odmah upitao:
— A jesi li nekome iz vašeg šahovskog svijeta pričao o tom susretu?
I ja sam se sjetio da sam o tome usput ispričao Roni Jakovljevnoj Petrosjan. Ona je bila na Kurasau i poznavala gospođu Filders.
Mnogo kasnije, već osamdesetih godina, jedan poznati novinar prisjetio se da je bio u gostima kod porodice Petrosjan kada je stigla vijest da mene predviđaju za predsjednika federacije.
— Eto kako će Averbah biti predsjednik! — uzviknula je Rona Jakovljevna i pokazala rječitu figu.
Pokazalo se da je bila u pravu. Pitanje promjene predsjednika privremeno je otpalo, a ja nisam otputovao na Filipine. Kao što je napisao moj prijatelj, pjesnik Nikolaj Glazkov:
„Manila me prevarila kao falsifikat.
Od Filipina mi je ostala samo vakcina!“
Zaista, uspio sam da primim vakcinu protiv kolere. Međutim, najneprijatnije je bilo to što sam na nekoliko godina postao „neizlazni“ čovjek — nisam mogao putovati u inostranstvo.
Godine 1969. Petrosjan je izgubio meč za prvenstvo svijeta od Spaskog, a 1971. trebalo je da se održe mečevi kandidata. Petrosjan je trebalo da učestvuje u njima i počeo je da stvara trenersku grupu. U nju su ušli velemajstori I. Zajcev i A. Suetin, a da je predvodim Tigran je predložio mene: veza sa Boleslavskim, koji mu je pomogao da postane prvak svijeta, bila je zauvijek prekinuta.
Treba reći da, iako u mečevima Petrosjana sa Spaskim nisam bio ni trener ni sekundant, iz starog prijateljstva pomagao sam mu koliko god sam mogao. Sada sam, međutim, poznajući Tigranov karakter, odlično shvatao da, ako postanem njegov zvanični trener, rizikujem da u slučaju neuspjeha postanem žrtveni jarac, kao što se ranije dogodilo Boleslavskom. Ipak sam pristao.
Rad sa Petrosjanom mogao je promijeniti moj status čvrstog „neizlaznog“: ipak je Petrosjan trebalo da se založi da ponovo postanem čovjek koji može putovati u inostranstvo. Pokazalo se da to nije jednostavno. I na četvrtfinalni meč sa Robertom Hibnerom Petrosjan je otputovao bez mene.
Po povratku se obratio Dimkovu, načelniku Odjeljenja za putovanja u inostranstvo Centralnog komiteta Partije. Petrosjan je sa njim imao odlične odnose, bio je to čovjek koji je mogao pomoći. Jednom sam ga sreo kod Petrosjanovih na dači.
Dimkov je veoma slikovito opisao moj položaj:
— Baš su vas zamazali!
Bilo mi je zanimljivo: da li je znao ko je to učinio?
Susret sa Dimkovom ipak nije prošao bez posljedica: na meč sa Fišerom otputovao sam zajedno sa Petrosjanom.
(Nastaviće se)