V. I. LINDER, I. M. LINDER: ŠAHOVSKA ENCIKLOPEDIJA (161. nastavak)

V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004

TROICKI Aleksej Aleksejevič (1866–1942), ruski šahovski kompozitor, jedan od osnivača savremene umjetničke šahovske studije.

Po zanimanju šumar (završio je 1893. Šumarski institut u Sankt Peterburgu), i sa veoma ograničenom šahovskom bibliotekom (kako je sam priznavao, imao je samo udžbenik Jean Dufresnea i „Teoriju i praksu završnice“ Johann Bergera), Troicki se pri sastavljanju studija uglavnom oslanjao na sopstvenu maštu. Upravo je ona, kako je pisao kompozitor, bila njegov glavni „arsenal ideja“.

Taj „arsenal“ pokazao se izuzetno dubokim i originalnim u obradi tema kao što su, na primjer, vječni napad, blokada i poziciona remi-pozicija. Uz očuvanje umjetničke izražajnosti, jasnoće kombinacione ideje i maksimalne ekonomije snaga i sredstava, Troicki je težio da studije što više približi praktičnoj partiji, dajući im već u početnoj poziciji jednostavnost i prirodnost.

Zanimljiv je, na primjer, za razradu teme „gonjenja“ metod „hvatanja dame“ u sljedećoj studiji, objavljenom u časopisu „Deutsche Schachzeitung“.

A.Troicki, 1910.

1.Tb4! Dc8 2.Tb8! Dh3 3.Th8! Sh4 4.T:h4 Dc8 5.Th8! Db7 6.Tb8!, i dama se gubi na istom mjestu na kojem je stajala na početku.

Godine 1910. Alexey Troitsky objavio je rad „Osnovni principi umjetnosti komponovanja šahovskih studija“, u kojem je izložio principe umjetničke kompozicije studija. Veliko interesovanje među kompozitorima izazvala je i njegova ranije objavljena studija „Dva konja protiv pješaka“ („Deutsche Schachzeitung“, 1906).

Tokom gotovo pola vijeka stvaralačkog rada — od 1895, kada je Troicki sa 29 godina objavio svoju prvu studiju, pa do 1941. — komponovao je više od 1000 studija. Od toga je objavljeno oko 750.

TUKMAKOV Vladimir Borisovič (r. 1946), međunarodni velemajstor. Bio je jedan od trenera Anatoly Karpova krajem 90-ih godina.

Sa 19 godina Volođa je učestvovao na svjetskom prvenstvu za juniore u Barseloni i zaostao je za pobjednikom B. Ivkovom za samo pola poena. Tri puta je bio pobjednik svesaveznih turnira mladih majstora (1967, 1968, 1970).

Godine 1970, 24-godišnji student iz Odese ostvario je i druge značajne uspjehe — postao je prvak Ukrajine, „vatreno krštenje“ doživio je na međunarodnom turniru u Buenos Ajresu, gdje je zauzeo 2. mjesto iza Bobija Fišera. Konačno, u prvom nastupu na prvenstvu SSSR-a (1970), senzacionalno je osvojio 2. mjesto, pri čemu je nanio jedini poraz šampionu države Viktoru Korčnoju. Da nije izgubio od prijatelja iz Odese Mihaila Podgaetsa, mogao je postići i više.

Inače, još dva puta je Tukmakov bio vicešampion SSSR-a — 1972. iza Mihail Talja i na jubilarnom 50. prvenstvu (1983) iza Anatolija Karpova, zaostavši svega pola poena. Kako se kaže, između njega i Karpova postoje „stari računi“. Sjetimo se makar njihovog rivalstva na svesaveznom turniru u brzopoteznom šahu 1972, gdje su podijelili 1–2. mjesto. A 16 godina kasnije, već na prvenstvu Evrope u brzom šahu, ponovo su bili zajedno na vrhu tabele — 1–2. mjesto.

Dva puta je Tukmakov učestvovao na međuzonskim turnirima — u Lenjingradu (1973) gdje je bio 16., i u Las Palmasu (1982) gdje je podijelio 4–5. mjesto.

Odličan timski igrač, Tukmakov je kao član reprezentacije SSSR-a osvojio Svjetsku olimpijadu (1984), evropska prvenstva (1973. i 1983), kao i meč protiv selekcije najboljih šahista svijeta (1984).

Tukmakov je pobjednik više od 20 prestižnih međunarodnih turnira, uključujući Amsterdam (1974), Las Palmas (1978), Viljnus (1978), Valetu (1980), Sirakuzu (1985), Lugano (1985) i Ređo Emiliju (1987/88).

Iskustvo, ljudska pouzdanost i znanje — po sva tri ključna trenerska kriterijuma Tukmakov je bez premca.

Vladimir Tukmakov – Ljubomir Ljubojević
London, 1984.

1.d4 Nf6 2.Nf3 e6 3.c4 d5 4.Bg5 Nbd7 5.Nc3 c6 6.e3 Qa5 7.cxd5 Ne4 8.dxe6 fxe6 9.Bh4 Bb4 10.Nd2 Nxc3 11.bxc3 Bxc3 12.Rc1 e5 13.Bc4 exd4 14.exd4 Nf6 15.Qc2 Bb4 16.a3 Be7 17.0–0 Bf5 18.Nb3 Bxc2 19.Nxa5 Bg6 20.Rfe1 Kd7 21.Be6+ Kc7 22.Bg3+ Kb6 23.Nc4+ Ka6 24.Ne5 Be4 25.Bc4+ b5 26.Bd3 Bd5 27.a4 Bb4 28.Re2 Kb6 29.Nxc6 Ba3 30.Rc3 a6 31.a5+ Kb7 32.Rxa3 Rac8 33.Re7+ Kxc6 34.Rc3+ Bc4 35.Bxc4 bxc4 36.Rxc4+ Kb5 37.Rxc8 Rxc8 38.h3 Kxa5 39.Rxg7 Kb5 40.Rb7+ Kc6 41.Rf7 Ne4 42.Be5 a5 43.Rxh7 Nc3 44.d5+! 1–0

TURGENJEV i šah. Među slavnim ruskim piscima posebno je bio poznat po svojoj strasti prema šahu Ivan Turgenev (1818–1883). Zavolio ga je još u djetinjstvu, a s teorijom se upoznao tokom studija na Moskovskom univerzitetu.

U sačuvanoj biblioteci (u muzeju Turgenjeva u Orlu) nalaze se brojne šahovske knjige i časopisi, među njima djela Adolf Anderssena, Carl Jaenischa, „Handbuch“ Paul Rudolf von Bilguera (izdanje 1852), godišta časopisa „Schachzeitung“ (1850. i 1853), „Chess Player’s Chronicle“ (1853) sa njegovim bilješkama olovkom na marginama, sopstvenim potezima i varijantama. Takva analiza nije bila uzaludna — u pismu iz Spaskog 1853. pisao je prijatelju: „…proučavam šahovske partije iz knjiga. Vježbanjem sam dostigao određenu snagu.“

Za šahovskom tablom Turgenjev se susretao ne samo s prijateljima, već i sa poznatim majstorima: u Sankt Peterburgu sa Dmitry Urusovom i Ilya Shumovom, u Rigi sa Samuel Duboisem, a u Parizu, u čuvenom kafeu „Regence“, sa prvakom Francuske Jules Arnous de Rivièreom, njemačkim majstorom Gustav Neumannom, poljskim majstorom Władysław Maczuskim i drugima.

Turgenjev je bio dobro upoznat sa velikanima šaha kao što su Paul Morphy, Adolf Anderssen, Johann Löwenthal, budući prvi svjetski prvak Wilhelm Steinitz, Daniel Harrwitz, Ignatz Kolisch, Joseph Henry Blackburne i drugi.

Sačuvana je i lijepo izrađena gravura F. Molera (prema crtežu A. Mirana), koja prikazuje salu kafea „Regence“ krajem 1850-ih, gdje se jasno vide četiri para igrača, među njima Johann Löwenthal, Paul Morphy, Ivan Turgenev, Pierre Saint-Amant i drugi.

O velikom ugledu koji je Turgenjev uživao u šahovskom svijetu svjedoči i to što je izabran za potpredsjednika organizacionog komiteta prvog međunarodnog turnira u Njemačkoj, održanog 1870. u Baden-Badenu. A snagu njegove igre dobro pokazuje partija sa poljskim majstorom Władysław Maczuskim.

Mačuski –Turgenjev
Pariz, 1861

1.d4 d5 2.c4 e6 3.Sc3 Lb4 4.f3 c5 5.a3 L:c3+ 6.bc Da5 7.Ld2 Sf6 8.Dc2 Ld7 9.e4 de  10.fe cd 11.cd Dh5 12.Sf3 Dg6! 13.Ld3! D:g2 14.Tf1 Sc6 15.0-0-0 Sg4 16.Tde1 h6 17.d5 Sce5 18.S:e5 S:e5 19.Tg1 Df3 20.Te3 Df6 21.Lc3 S:d3+ 22.D:d3 De7 23.L:g7 Tg8 24.Teg3 0-0-0 25.De3 b6 26.D:h6 Dc5 27.Ld4

27…D:c4 28.Tc3 T:g1 29.Kd2 D:c3+ 30.K:c3 Tg4 31.Dh5 Tf4 32.De5 Tf3* 33.Kb2 Tg8 34.Lc3 La4! 35.Dd4 Tg2+ 36.Ld2 Ld7 37.h4 Tff2 38.Kc3 T:d2 39.Dh8+ Kb7 40.h5 ed 41.ed Lf5! 42.h6 T:d5 43.Df6 Tc2+ 44.Kb4 a5+ 45.Ka4 Tc7 46.Kb3 Tb5+ 47.Ka4 Ld7! 0-1

Poznata su brojna pisma i neka književna djela Turgenjeva u kojima se na ovaj ili onaj način pominje šah. Najopsežniji šahovski motivi nalaze se u njegovim kasnijim djelima — pripovijetki „Nesrećna“ (1869) i priči „Požar na moru“ (1883). U prvoj pisac prikazuje strastveno ljubavno priznanje junaka Suzane i Mišela tokom šahovske partije. U priči „Požar na moru“ Turgenjev pominje svoju partiju sa jednim bogatim gospodinom tokom plovidbe i smrt šahovskog partnera koji je, tokom požara na brodu, pokušao da spasi svoje bogatstvo.

(Nastaviće se)