Moskva 2003.
Bio je tipičan predstavnik staljinističkog vremena, koji je čitavu snagu, sve vrijeme i svu energiju davao sistemu. Upravo takvi, sposobni, energični, koji su se gurali naprijed, bili su pokretači te nevjerovatne, sada nepostojeće države. Oni nisu spavali noću, čekajući telefonski poziv, ako ne od njega „samog“, onda od neposrednog nadređenog kojeg može pozvati on „sam“. Vjerovali su u mitove koje je stvorila vlast, pod kojom je počeo njihov svjestan život, i ta mitologija prošlog vijeka, sama vlast, oslobađala ih od „himere savjesti“. Ali posao koji im je partija povjerila, radili su ne iz straha, već iz savjesti.
Riječ „Sovjetski“ do posljednjeg dana bila je za Baturinskog identična pojmu „dobar, pošten“, a „antisovjetski“ – naprotiv. Nekada je rekao Borisu Guljku, koji je već podnio zahtjev za odlazak: „Ali vi ste sovjetski čovjek“ – koristeći posljednji, najsnažniji argument u svom rječniku.
U razgovoru s njim, kao što je nekada bilo sa Botvinikom, svaki put bih naletio na zid, sazidan od brane Volge i Dona, fabrika u Magnitogorsku i Komsomolsku-na-Amuru, Velike kuće u Lenjingradu i kosmodroma u Bajkonuru. Zid koji je podignut za njihovog života i, u nekom smislu, uz njihovo učešće; zid koji nije mogao biti oboren nijednim mojim (ili bilo čijim) napadima, logičkim zaključcima ili emotivnim izlivima, istorijskim paralelama ili nepobitnim činjenicama. Taj zid je izgrađen u godinama njihove mladosti. Sovjetska omladina tada je vaspitavana prema principima klasne razlike, na osjećanjima sumnjičavosti, nepovjerenja i neprijateljstva – prema unutrašnjim neprijateljima, prema imperijalističkom okruženju. U toj atmosferi, u kojoj se odvijao njihov intelektualni razvoj, oni su dobijali gotove ocjene i misaone formule prije nego što bi počeli da misle sami. Oni su sve znali prije nego što su mogli išta saznati. Za njih nije bilo pitanja – sve je bilo unapred riješeno: riječ je prethodila mišljenju, a emocije i parole su zamjenjivale logiku i pokušaje da sami shvate ono što se dešavalo. Oni su po mentalitetu pripadali generaciji pobjednika i, ako bi uočili neku nepravdu, to bi bilo samo unutar sistema, ne ugrožavajući njegove temelje, koji su za njih do kraja ostali nepovredivi.
„Staljin je učinio narod obrazovanim, razvijao nauku, stvorio industriju uopšte, a odbrambenu naročito; nakon teške kolektivizacije organizovao je rad kolhoza – na kraju izgradio snažnu vojsku.
Za sve to bila su potrebna sredstva. Gospoda kapitalisti nisu pomogli morali smo da računamo na unutrašnje rezerve. Ljudi su živjeli skromno, ali su vidjeli da država jača – većina je to podržavala.
Staljin je upravljao zemljom pomoću Sovjeta, ali pre svega pomoću partije. Disciplina je bila najstrožija.
Naravno, smetala je teroristička djelatnost, ali bilo je teško razaznati šta se događa, jer se to kombinovalo sa izgradnjom snažne države. Zato je većina vjerovala Staljinu da se bori protiv neprijatelja naroda.“
To je Botvinik napisao dva mjeseca prije smrti, u februaru 1995. Čak iako je Balurinski u poslednjim godinama stidljivo govorio o odsustvu „opšte iskrene tuge“ na dan Staljinove smrti, za razliku od nacionalne žalosti 1924. godine, mislim da je imao sličan pogled na istoriju prošlog vijeka. Obojica su nosila na sebi pečat epohe, neizbrisiv znak svog vremena, i njih dvojicu, tako različite po karakteru, a opet tako slične, ne može se posmatrati van te epohe i konteksta tog vremena.
Kada sam uključivao diktafon, Viktor Davidovič ga je blago pogledao: veoma dobro je znao šta znači davati izjave, ali nije rekao ništa.
„Rođen sam u Odesi. Svi moji preci, i po majčinoj i po očevim linijama, bili su Jevreji. Otišao sam u Moskvu kao dječak, bilo mi je tek deset godina. Ali veoma volim Odesu, često sam tamo bio, i sada čak imam misao da odem tamo poslednji put. Da, zaista, moj francuski potiče iz Odese, kasnije mi je dobro došao: iako su prevodioci uvijek pomagali na putovanjima u inostranstvo, s godinama jezik se nekako obnovio.
Jasno se sjećam veoma hladnog januara 1924. godine, kada smo sa majkom krenuli vozom iz Odese za Moskvu. U Kijevu smo morali da presjednemo, jer most iz vremena građanskog rata još nije bio obnovljen; prešli smo na čamac, prešli zamrznuti Dnjepar i nastavili put drugim vozom.
U Moskvi nas je dočekao otac, i kolima smo stigli do Stare pijace. Smještali smo se pored zgrade CK partije, u bivšem hotelu „Bojarski dvor“. Duž Kitaj-gorodske zidine sam skijao, spuštajući se pravo do Varvarke. Dobro se sjećam i dana sahrane Lenjina, bio sam sa ocem, gledao kovčeg u Sali stubova, a zatim i na Crvenom trgu…
Počeo sam da igram šah zahvaljujući djevojčici u komšiluku. Počeo sam zatim redovno da igram sa ocem i počeo sam da ga pobjeđujem. Jasno se sjećam 1925. godine, kada smo išli na turnir u „Metropolu“, i tada sam prvi put vidio Laskera. Laskera sam vidio još nekoliko puta, deset godina kasnije, kada je on već živio u Moskvi. Sa Kapablankom sam igrao u simultanci 1935. godine. Naravno, Kapa nije mogao ni da zamisli snagu igara prvokategornih igrača u Sovjetskom Savezu i izgubio je četrnaest partija. Obećao je da će završiti simultanku za četiri sata, a poslednju partiju – sa mnom – odigrao je već duboko u noć. Bio sam potpuno dobijen – imao sam dva pješaka vise u završnici, ali on je već bio veoma nervozan i stalno ponavljao: „Monsieur, vite, tonser, vite“ – i naliteo sam na „bijesnog topa“.
Ako uzmemo prvu polovinu veka, smatram da su genijalni šahisti bili Lasker, Kapablanka i Aljehin, dok bih u drugoj polovini istog veka ubrojao Fišera, Karpova i Kasparova.“
(Nastaviće se)