
Šahovski jednotomnik
Moskva 2013.
ŠAH I KLASIKA
OD PUŠKINA DO VISOCKOG (nastavak)
Ljubav Ericha Marije Remarka prema šahu našla je odraz u različitim djelima, scene igre susreću se u romanima „Tri druga“, „Trijumfalna luka“ i „Život na zajam“.
Junakinja bestselera „Alisa u zemlji čuda“ Lewisa Carrolla igra varijantu kroketa, a u sljedećoj knjizi „Alisa kroz ogledalo“, pretvorivši se u piona, sama postaje učesnica igre. Radnja se odvija na bajkovitoj tabli, a svi likovi su šahovske figure.
Složena analiza zločina na neki način podsjeća na analitički proces u šahu. Nije slučajno što se šah često pojavljuje u detektivskim romanima – J. F. (glavni junak Džejms Bond), Žorž Simenon (komesar Maigre), Agata Kristi (Herkül Puaro i mis Marpl). Jedna od priča Kristi zove se upravo „Šahovska zagonetka“.
Još se nismo dotakli neiscrpne teme „Šah i poezija“. Igra je toliko bogata dramatičnim preokretima, iznenađujućim metamorfozama i emocionalnim potresima da kao da je stvorena da bude izvor poetske inspiracije.
Evo poznate rubaje (lirska pjesma od 4 stiha koja ima porijeklo u persijskoj književnosti) Omara Hajama, poznatog mnogim ljubiteljima šaha:
„Svijet bih uporedio sa šahovskom tablom:
Ponekad dan, ponekad noć. A piouni? – smo ti i ja.
Pomeraju nas, pritiskaju, – i pobijeni,
U mračnu kutiju stavljeni na počinak.“
Omar Hajjam, obraćajući se šahu, ostao je vjeran svom pogledu na svijet, u kojem se čudesno spajala prirodna ljubav prema životu, uživanje u radostima postojanja s gorkim osjećajem njihove prolaznosti. Teška sudbina piona, koji idu samo naprijed, u najžešća borbena žarišta i bez straha nestaju s „lice table“, sugerisala je pjesniku njihovu neočiglednu, ali uvjerljivu sličnost s običnim smrtnicima, među koje je ubrajao i sebe, i pomogla mu da stvori slikoviti model ljudskog života.
Ne smije se zaboraviti ni „Evgenije Onjegin“.
A Lenski kao pion uzima topa u svom odsutnom raspoloženju.
A. Puškin, koji je bio veliki ljubitelj šaha, u ovom slučaju je upotrebio igru, preciznije nemoguć potez na tabli, da prenese uzbuđeno stanje zaljubljenog junaka poeme.
Divna pjesma Borisa Pasternaka „Marburg“, napisana godinu dana prije revolucije, završava se ovakvom strofom:
„I topola – kralj. Igram sa nesanicom.
A dama – slavuj. Dosežem do slavuja.
I noć pobjeđuje, figure se klone.
Bijelog jutra lice prepoznajem.“
U ovom šahovskom fragmentu pjesnika savršeno je odraženo složeno posredovano percepiranje svijeta. Poređenja su neočekivana, intuitivna; slika stvorena moćnom maštom, autorovo duševno stanje, ostavlja čitaocu širok prostor za tumačenje i traženje tačaka presijecanja.
Osjetljiv na tokove svog vremena, često je reagovao na velike sportske događaje Vladimir Visocki. Upravo pred istorijski meč za svjetsko prvenstvo Spaski–Fišer napisao je jednu od svojih najsmješnijih pjesama „Čast šahovske krune“.
Junaku pjesme predstoji dvoboj sa samim Fišerom:
„Vikao sam: ‘Šta vam je tamo, poludjeli ste? Srušili ste šahovski prestiž!’
A meni su u sportskom odjelu rekli:
‘Odlično – ti ćeš ga braniti. Ali imaj na umu, Fišer je vrlo oštar,
Čak i spava sa tablom, snaga je u njemu,
Igra čisto, bez grešaka…’
Ma ništa, ni ja nisam bez vraga –
U rezervi imam potez konjem.“
Počinje intenzivna priprema za meč vijeka.
„Čast šahovske krune je u igri, –
On od poraza neće pobjeći:
Igrao sam sa Taljom deset partija,
U preferansu, u očko i na bilijaru,
– Talj je rekao: ‘Taj neće iznevjeriti!’“
I konačno – sama igra.
„Samo što smo sletjeli – odmah smo sjeli.
Figure su sve postavljene unaprijed.
Fotoreporteri navalili –
I zasljepljuju, i žele zbuniti.“
Ali sve se odvija uspješno, pravi happy-end.
I hvaljeni, proslavljeni Fišer odmah je pristao na remi.
Američki šampion svijeta tutnjao je 60–70-ih godina prošlog vijeka, i ponekad izgleda da mlada generacija zna za njega samo zahvaljujući ovoj pjesmi. Tako je Visocki u potpunosti uzvratio Fišeru za ideju za zabavnu temu, produživši mu slavu na desetljeća.
Zajedno sa frazama Ilfa i Petrova, pjesničke šale Visockog čine osnovu zabavnog šahovskog rječnika…
NOVAC
KO ŽELI DA POSTANE MILIONER
Hokejaši, fudbaleri i košarkaši zarađuju desetine miliona dolara po sezoni. Šahistima takav novac nije ni u snovima dolazio, ali ni najbolji među njima ne mogu se žaliti na život. Ova tema je veoma osjetljiva: finansijski zahtjevi i honorari, nagrade na turnirima i mečevima, konflikti i skandali zbog zelene papirne valute i slično. Pošto ovo nije izlaganje niti disertacija, ozbiljne informacije su pomiješane sa zabavnim pričama i anegdotama. Poseban interes, naravno, izaziva „plata“ svjetskih šampiona.
U vrijeme Vilhelma Štajnica stara igra nije mogla biti izvor materijalnog blagostanja. Prvi svjetski šampion bio je jedini kome je šah donio samo slavu, a umro je u potpunoj bijedi. Nije ni čudo što su njegovi nasljednici kasnije pred svako takmičenje diktirali svoje finansijske uslove. Tako je Emanuel Lasker, Štajnicov nasljednik, bio prvi od velikih šahista koji je dogovarao lični honorar za svoje učešće na turnirima. U Rusiji mu je dodijeljena nagrada u zlatnim rubljama iz carske kase.
Laskera su često kritikovali da izbjegava mečeve za krunu sa opasnim protivnicima kada su oni bili na vrhuncu forme. Ali on je to objašnjavao drugačije: „Spreman sam igrati sa bilo kojim izazivačem, ako šahovski svijet želi vidjeti taj meč i potvrdi tu želju ne samo riječima, nego i materijalno. Ne želim da postanem predmet eksploatacije, i ne privlači me sudbina šahovskih genija koji su ili gladovali, poput Kizerickog, Cukertorta ili Mekenzija, ili su, poput Pilsberija i Štajnica, završavali u očaju, mentalno potonuli i umrli u psihijatrijskim klinikama.“
(Nastaviće se)