Godine 1976. Talj i ja igrali smo u Vijk an Zeu. Pošto sam godinu dana ranije pobijedio na sporednom turniru, izborio sam plasman na glavni, a, što je bilo neobično, sportski rukovodioci mi nisu oduzeli to pravo.
U sovjetsko vrijeme na putovanjima u inostranstvo obavezno je neko bio određen za rukovodioca, čak i kada se delegacija sastojala od samo dvije osobe, kao u našem slučaju. Naravno, rukovodilac je trebalo da bude Talj. Dan prije polaska trebalo je da se javimo u Sportski komitet – da preuzmemo pasoše i saslušamo uputstva. Tada je sa šahistima radila Jekaterina Jakovlevna Striganova, žena koja je na prvi pogled djelovala prilično grubo, ali je zapravo bila dobra osoba i majka nekada poznatog hokejaša. Šahisti su je poštovali, a ona se uvijek trudila da nam pomogne.
Pozvao sam je telefonom da pitam kada treba da dođemo, a ona mi je rekla:
„Slušaj, upravo je Miša došao kod mene, potpuno pijan. Poslala sam ga da se otrijezni i naspava. Hajde, odmah dođi – prepraviću dokumenta na tvoje ime, pa ćeš ti biti rukovodilac delegacije!“
Došao sam, preuzeo sva dokumenta i dogovorio se s Taljem da rano ujutro svratim po njega u hotel.
Ujutro sam zatekao Talja u potpuno rasturenom stanju, pomogao mu i sjeli smo u taksi. Bio sam pomalo nervozan: kako ćemo proći pasošku i carinsku kontrolu ako bude u takvom stanju? Ali ništa, Talj se usput malo oporavio i granicu smo prešli bez problema.
Tih godina je prilikom ulaska u zemlju i izlaska iz nje obavezno trebalo popuniti carinsku deklaraciju i navesti da li posjeduješ devize. (Prema zakonu, ako bi sovjetski građanin zvanično unio devize u zemlju, imao je pravo da ih u roku od pola godine iznese iz nje.) Talj u deklaraciji nije ništa upisao, a kada su ga na carini pitali da li ima deviza, odgovorio je: „Pa, imam pomalo!“ Tada nije postojala takva kategorija kao što je „pomalo“ – devize ili imaš ili ih nemaš. Talj nije bio navikao da laže, to je bilo ispod njegovog dostojanstva, pa je odgovorio iskreno. Na moje iznenađenje, carinik je na tu izjavu reagovao sasvim mirno i rekao: „Izvolite, prođite!“ Ili smo naišli na dobrog čovjeka ili su Talja jednostavno prepoznali…
Organizatori su nas dočekali na amsterdamskom aerodromu i automobilom odvezli u Vijk an Ze. Zaustavili smo se ispred hotela u kojem su tada bili smješteni učesnici i u kojem su se održavali svi turniri. (Devedesetih godina, tokom rata u Jugoslaviji, u tom hotelu bili su smješteni izbjeglice iz Bosne, pa je prestao da bude „šahovski“ hotel.) Uslovi za boravak bili su veoma loši: sobice bez kupatila, hladne – a turnir se ipak održavao u februaru. Ja sam tada bio mlad i nisam tome pridavao značaj; životne teškoće nisu mi smetale da igram.
Kako se ispostavilo, upravo su 1976. godine za neke učesnike glavnog turnira prvi put bila obezbijeđena mjesta u udobnijim hotelima. Organizatori su mi predložili da izađem i smjestim se u hotelu u kojem sam boravio prethodne godine, a mom saputniku su rekli da će nastaviti dalje.
Talj se zainteresovao: o čemu je riječ? Objasnili su mu da će vodeći velemajstori biti smješteni na drugom mjestu, u udobnijem hotelu. Talj nije ni trenutka oklijevao i izjavio je:
„Ne, neću dalje, ostaću ovdje!“
Za njega je bilo važno da bude u središtu događanja, zajedno s ljudima, dok ga udobnost i životni komfor nisu mnogo zanimali.
U jednoj partiji moj protivnik – priznati virtuoz završnice – neprimjetno me je nadigrao u potpuno izjednačenoj završnici, tako da su crni u trenutku prekida već imali izvjesne teškoće. Ipak, nisam osjećao opasnost i nisam sumnjao da ću lako remizirati. Međutim, svi moji pokušaji da pronađem protivlijek bili su bezuspješni. Talj, koji je posmatrao moje muke, savjetovao mi je da od dvije mogućnosti razmotrim oštriju odbranu. Nisam želio tako da igram, nadao sam se da ću pronaći način da izgradim sigurnu tvrđavu, ali sam na kraju ipak poslušao velemajstorov savjet i uvjerio se da je potpuno u pravu.
Sredinom turnira i ja sam uspio nekoliko puta da pomognem Talju. Bivši svjetski prvak bio je u veoma lošoj formi i u prvih pet kola osvojio je svega dva poena. U šestom kolu prekinuo je partiju s holandskim majstorom Kajkom Langavegom u strateški izgubljenoj poziciji. Talj čak nije želio ni da analizira, rekavši da će najvjerovatnije jednostavno predati partiju bez nastavka. Ja sam, međutim, malo proučio poziciju, pronašao dobru odbrambenu ideju i pokazao je Talju. Velemajstoru se dopala i ohrabrila ga je.
Prilikom nastavka partije Langaveg, koji nije očekivao takav obrt, zbunio se i poslije nekoliko poteza previdio mat – u poziciji koju smo imali pred sobom tokom analize.
(Sutra poslednji nastavak)