V.A.Ivonin V: Šah. Sport -Legende, laži i istina (19.nastavak)

V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina
Moskva, 2008.

Izbor mjesta meča

On se uporno nije slagao ni s tim da zajedno oblikujemo stav o bilo kom pitanju, niti da se pregovori sa FIDE i predstavnicima Fišera povjere službenicima međunarodnog odjeljenja Sportskog komiteta. Kao rezultat toga, i sam Spaski i njegovi treneri, rješavajući neke organizacione probleme, često su odlazili sa priprema i odvlačili se od neposrednog treninga. Prema mom radnom dnevniku za 1972. godinu, izračunao sam da su samo u januaru Spaski i Bondarevski, zajedno ili odvojeno, čak 12 puta odlazili sa podmoskovske dače u Krasnoj Pahri u Moskvu. Objektivne potrebe za tolikim brojem putovanja Spaskog u Moskvu nije bilo, jer smo još dva mjeseca ranije s njim i njegovim trenerima detaljno usaglasili osnovni stav u vezi s izborom mjesta održavanja meča sa Fišerom. Već sljedećeg dana dobio sam dopis sljedeće sadržine:

„Ivoniunu V. A.
Dopis

Izražavamo čvrstu želju da igramo na neutralnom terenu. Održavanje meča u dvije zemlje za nas nije zadovoljavajuće.

Poželjno je da se meč održi na našem kontinentu. Posebnu prednost dajemo Holandiji. Dok ne bude drugih prijedloga, ne možemo dati prednost nijednoj drugoj evropskoj zemlji.

U slučaju da se odustane od Evrope, potrebno je hitno dobiti detaljne podatke o klimi zemalja koje budu predložene.

Uopšteno, pri rješavanju pitanja mjesta održavanja takmičenja treba uzeti u obzir i klimatske i finansijske uslove.

Početak takmičenja poželjno je zakazati za sredinu juna.

24.11.71
B. Spaski, I. Bondarevski
N. Krogius, E. Geler”

Dva dana kasnije u Moskvu je doputovao predsjednik FIDE Maks Eve i mi smo mu prenijeli naše želje, posebno u vezi s Holandijom. Eve je izrazio zabrinutost da bi Amerikanci mogli ponuditi veći novčani nagradni fond nego Holanđani. Ipak, u cjelini bio je zadovoljan Spaskijevim stavom.

Do početka januara 1972. godine u FIDE je pristiglo 14 prijava za organizaciju meča Spaski–Fišer sa nagradnim fondom od 50.000 do 152.000 američkih dolara, uz minimalni fond koji je propisao FIDE pravilnik od 5.000 dolara. Prijave su stizale iz svih krajeva svijeta: iz Beograda, Buenos Ajresa, Bleda, Sarajeva, Rio de Žaneira, Amsterdama, Montreala, Zagreba, Ciriha, Atine, Dortmunda, Pariza, Bogote i Rejkjavika. Po utvrđenom postupku, svi ovi prijedlozi su proslijeđeni Spaskom i Fišeru. Spaski ih je dobio 3. januara. Na osnovu ranije usaglašenog stava, bez većih poteškoća smo sa Spaskim i njegovim trenerima odredili konkretne gradove i njihov redoslijed po poželjnosti: Rejkjavik, Amsterdam, Dortmund, Pariz.

U prvoj dekadi januara sovjetska šahovska federacija primila je od Evea poziv Spaskom i zvaničnom predstavniku federacije da dođu u Amsterdam radi prethodne rasprave o pitanju organizacije meča. Očekivalo se i prisustvo Fišera i Edmondsona, koji su u to vrijeme trebalo da budu u Amsterdamu u prolazu ka Rejkjaviku.

Uzimajući u obzir da stav Amerikanaca nije bio poznat i da razmjena lista gradova koje su odabrali Spaski i Fišer još nije bila obavljena, naša šahovska federacija je 11. januara uputila FIDE-u i Šahovskoj federaciji SAD telegram: radi što efikasnijeg održavanja sastanka u Amsterdamu potrebno je da obje strane prije tog susreta dostave spisak prihvatljivih gradova i termine održavanja meča.

Odgovora nije bilo. Zatim je uslijedila razmjena desetina telegrama i telefonskih poziva. Spaski je o tome bio obaviješten. Na sastanku kod mene, uoči slanja telegrama, Spaski i Bondarevski su rekli da treba ići na susret s Amerikancima, jer oni namjerno odugovlače i spremni su na prekid pregovora. Dalje su iz njihovih usta pale zapanjujuće riječi, koje su jasno pokazivale potcjenjivanje Fišera kao šahiste: „Fišer je potrošio mnogo energije i snage u kandidatkim mečevima, iako se pravi hrabar, on je iscrpljen i sigurno ima osjećaj nezadovoljstva.“ Takva izjava je, naravno, izazvala čuđenje, te je Spaskom preporučeno da se ne opušta, nego da pojača lično učešće u pripremi za meč. Dogovoreno je da bez mog odobrenja i odobrenja Bondarevskog on nema pravo da odlazi sa priprema u Krasnoj Pahri.

Do početka januara 1972. godine u FIDE je pristiglo 14 prijava za organizaciju meča Spaski–Fišer sa nagradnim fondom od 50.000 do 152.000 američkih dolara, uz minimalni fond koji je propisao FIDE pravilnik od 5.000 dolara. Prijave su stizale iz svih krajeva svijeta: iz Beograda, Buenos Ajresa, Bleda, Sarajeva, Rio de Žaneira, Amsterdama, Montreala, Zagreba, Ciriha, Atine, Dortmunda, Pariza, Bogote i Rejkjavika. Po utvrđenom postupku, svi ovi prijedlozi su proslijeđeni Spaskom i Fišeru. Spaski ih je dobio 3. januara. Na osnovu ranije usaglašenog stava, bez većih poteškoća smo sa Spaskim i njegovim trenerima odredili konkretne gradove i njihov redoslijed po poželjnosti: Rejkjavik, Amsterdam, Dortmund, Pariz.

U prvoj dekadi januara sovjetska šahovska federacija primila je od Evea poziv Spaskom i zvaničnom predstavniku federacije da dođu u Amsterdam radi prethodne rasprave o pitanju organizacije meča. Očekivalo se i prisustvo Fišera i Edmondsona, koji su u to vrijeme trebalo da budu u Amsterdamu u prolazu ka Rejkjaviku.

Uzimajući u obzir da stav Amerikanaca nije bio poznat i da razmjena lista gradova koje su odabrali Spaski i Fišer još nije bila obavljena, naša šahovska federacija je 11. januara uputila FIDE-u i Šahovskoj federaciji SAD telegram: radi što efikasnijeg održavanja sastanka u Amsterdamu potrebno je da obje strane prije tog susreta dostave spisak prihvatljivih gradova i termine održavanja meča.

Najzad, 31. januara je primljen spisak gradova koje je izabrao Fišer: Beograd, Sarajevo, Buenos Ajres, Montreal i Čikago. Čikago smo odmah odbacili, jer taj grad nije bio na spisku koji je objavio FIDE. Ali to nije olakšalo situaciju, pošto se ni u spiskovima šampiona i izazivača nijedan grad nije poklapao. Pojavila se ideja o novim pregovorima. Usput, 27. januara, kako je ranije planirano, Edmondson nije doputovao u Amsterdam, već je spisak gradova poslao telegramom. 2. februara je u telefonskom razgovoru izrazio želju da dođe u Moskvu, ali da prije toga zajedno sa Fišerom ode u Rejkjavik.

Poslije dva dana Edmondson je bio u Moskvi, dok je Fišer ostao u Rejkjaviku. Pregovori sa Edmondsonom pokazali su se kao plodni i prilično otvoreni. On je s dozom žaljenja rekao da je Fišer „teško dijete“ i da oni, nažalost, moraju da se s tim računaju. U Moskvi je potpisan sporazum o održavanju meča u Rejkjaviku, ali je 10. februara Fišer bez ikakvog obrazloženja odbio da prizna taj sporazum, izjavivši da želi da igra u Jugoslaviji ili na američkom kontinentu.

Sve se vratilo na početak. Tada je 14. februara Eve donio kompromisnu odluku: da se prva polovina meča odigra u Beogradu, a druga u Rejkjaviku, jer su se ti gradovi nalazili na prvom mjestu u dva spiska. Takva odluka je bila u suprotnosti sa pravilima FIDE, koja predviđaju mogućnost podjele meča samo između zemalja učesnika. Šahovska federacija SSSR-a je na to skrenula pažnju predsjedniku FIDE. Međutim, imajući u vidu da se Spaski nije protivio odluci FIDE, kao i uporne molbe jugoslovenskih organizacija, sovjetska federacija je, kako bi se okončala neizvjesnost, pristala na ovaj prijedlog.

20.marta u Amsterdamu ovlašćeni predstavnici šahovskih federacija SSSR-a i SAD, Spaskog i Fišera, kao i organizatora meča iz Islanda i Jugoslavije, potpisali su sporazum o pravilima, finansijskim i svim drugim uslovima meča, koji je trebalo da počne 22. juna u Beogradu, a od 6. avgusta da se nastavi u Rejkjaviku. Nagradni fond iznosio je 138.500 američkih dolara. Pritom se islandska federacija obavezala da učesnicima meča isplati 60% prihoda od televizijskih prenosa i filmskih snimaka. Na pregovorima je prisustvovao i sporazum potpisao u ime FIDE potpredsjednik FIDE Rabel Mendez.

Spaski je uporno želio da ode u Amsterdam, ali smo ga, iako uz poteškoće, uspjeli ubijediti da ta posjeta nije svrsishodna. Pritom smo mu delikatno govorili da se ponovo odvlači od priprema za meč i da vrijeme prolazi. Uzimali smo u obzir i zabrinutost koju su više puta izražavali vodeći velemajstori Sportskom komitetu.

Prvi znak bio je odlazak Bondarevskog, praćen njegovom izjavom da Spaski malo radi. Krajem februara, u povjerljivom razgovoru, Geler je rekao da se Spaskog mora stalno tjerati na rad. 17. marta Petrosjan je kod Spaskog primijetio tremu: gubeći takmičarsku formu, izgubio je i sigurnost u igri. Krajem aprila Eve je na ručku kod našeg ambasadora u Maleziji izrazio mišljenje da Spaski igra slabije. 29. maja Krogius je u povjerljivom razgovoru saopštio da je šampion počeo da se nervira, da se uznemirava zbog svake sitnice. Na toj osnovi su ga zaboljeli zubi i javila se želja da se povuče u samoću. Uz to, poznato je da je lijen. Kotov, Polugajevski i drugi velemajstori i šahovski stručnjaci takođe su bili zabrinuti.
Nekoliko dana kasnije Fišer je odbio da prizna amsterdamski sporazum, iako je ranije dao Edmondsonu punomoćje da ga potpiše. Iznio je dodatne finansijske zahtjeve, a nakon što su oni odbijeni, izjavio je da neće igrati ni u Rejkjaviku ni u Beogradu.

Ponovo je nastala neizvjesnost. Nakon upornog negodovanja šahovskih federacija SSSR-a, Islanda i Jugoslavije, FIDE je 31. marta uputio Šahovskoj federaciji SAD ultimativni zahtjev – da do 4. aprila da garanciju da Fišer prihvata sve uslove amsterdamskog sporazuma. U suprotnom, mogao je biti lišen prava učešća u meču. Međutim, ni u tom roku ni kasnije FIDE nije dobio od američke strane ne samo garancije, već ni elementaran odgovor. Očigledna drskost, ali je FIDE i to progutao.

Bojeći se finansijskih gubitaka, jugoslovenski organizatori su se povukli iz bilo kakvog učešća u organizaciji meča. Da bi zadržao Jugoslovene, FIDE je pronašao (kako je napisano u telegramu) „jedinu mogućnost da se spasi meč“ – zatražio je od sovjetske i američke strane da daju finansijske garancije od po 35.000 dolara kao potvrdu da će se amsterdamski sporazum poštovati. Sovjetska strana je 7. aprila prihvatila ovaj prijedlog, pod uslovom da isto učini i američka strana. Međutim, Šahovska federacija SAD je odbila da da takve garancije.

Ponovo su poletjele telegrame, uslijedili telefonski razgovori, izjave u štampi…

14.aprila u saopštenju Sekretarijata FIDE konstatovano je da je amsterdamski sporazum propao krivicom američke strane. Ali ponovo bez ikakvih konkretnih poteza FIDE.

15.aprila Šahovska federacija SSSR-a zatražila je od FIDE da okonča neizvjesnost oko održavanja meča i obezbijedi poštovanje pravila FIDE.

16.maja, konačno, oglasio se i Eve, poslavši sovjetskoj šahovskoj federaciji telegram sljedeće sadržine:

„Odlučio sam da prihvatim prijedlog Islanda da se meč Spaski–Fišer održi u Rejkjaviku, počev od 2. jula. Uslovi – kao što je navedeno u prvobitnom islandski prijedlogu iz decembra 1971. godine, sa nagradnim fondom od 125.000 američkih dolara. Pravila igre i raspored partija iz amsterdamskog sporazuma biće izmijenjeni u zavisnosti od nove situacije, a ostali finansijski detalji razmatraće se isključivo od strane predsjednika i islandske organizacije.

Molimo da najkasnije do subote, 6. maja, do 10.00 časova po našem vremenu, telegramom potvrdite da li će Spaski igrati pod ovim uslovima. Podsjećam Šahovsku federaciju SAD da će kandidat biti isključen iz meča ako odbije da igra. Srdačan pozdrav, Eve.“

Istog dana u FIDE je poslat naš odgovor:

„Polazeći od sportskih interesa, Šahovska federacija SSSR-a podržavala je različite konstruktivne prijedloge za održavanje meča, međutim nijedan od njih do sada nije realizovan zbog nedosljedne pozicije rukovodstva FIDE, koje je pokazivalo naklonost prema hirovima izazivača i sada ponovo očekuje njegov pristanak. U našem telegramu od 26. aprila jasno je izložena pozicija Šahovske federacije SSSR-a da se meč treba održati u Rejkjaviku prema uslovima prijedloga Islanda od 29. decembra 1971. godine, u skladu s pravilnikom i pravilima usaglašenim u Amsterdamu, uz izuzetak tačaka koje se odnose na podjelu meča na dva dijela, o čijim izmjenama molimo da nas prethodno obavijestite. Slažemo se sa početkom meča 2. jula. Šahovska federacija SSSR-a.“

Vrijeme je prolazilo, a u FIDE nije bilo vijesti o Fišerovom odgovoru. Svi utvrđeni rokovi su istekli. Tek 2. jula Eve je saopštio da je primljen pozitivan odgovor od Fišera. Dugotrajni maraton je završen.

(Nastaviće se)