Moskva 2012
Judovičeva priča
„Prvi je dobio riječ Aleksandar Iglicki, kandidat za majstora i profesionalni novinar, saradnik časopisa ‘Novi mir’. Bio je temeljan i pedantan čovjek, odlično je poznavao sadržaj časopisa i metodično nabrajao njegove nedostatke, jedan po jedan.
Na kraju svog kritičkog izlaganja povukao je, kako je mislio, veoma efektan potez, sasvim u duhu tadašnjeg vremena.
– I na kraju, zašto se časopis nije osvrnuo na izlazak djela druga Staljina ‘Marksizam i pitanja jezikoslovlja’?
Tek što je završio rečenicu, začuo se uzvik:
– Kako to mislite – osvrnuo?!
Aleksandar Šelepin, tada treći sekretar Centralnog komiteta Komsomola, čak je skočio sa stolice.
– Da li vi uopšte shvatate šta govorite? – obratio se zapanjenom Iglickom. – Kako to „osvrnuti se“? Časopis je djelu druga Staljina morao da posveti čitav broj, a ne samo da ga pomene!“
Zbog tog propusta donijeta je posebna odluka koja se odnosila na časopis. Ipak, usprkos tome što se „Šah u SSSR-u“ nije oglasio povodom djela vođe naroda, nikakve disciplinske mjere nisu uslijedile. Judovič je zaista imao veoma uticajne zaštitnike.
Dok sam bio glavni urednik, iskusni Mihail Mihailovič budno je pazio da se, ne daj Bože, na stranicama časopisa ne pojavi bilo šta što bi vlast mogla protumačiti kao politički nepodobno. Zahvaljujući tome, nismo imali problema sa cenzurom.
Postojao je samo jedan izuzetak. Svake godine u februaru, kada smo pripremali tekstove o šahu u vojsci i mornarici, kompletan materijal morao je da bude poslat na pregled vojnoj cenzuri.
Sjećam se da smo jednom namjeravali da objavimo fotografiju mornara koji igraju šah na palubi raketne krstarice „Grozni“. Cenzor je tada, sa lupom u ruci, dugo i veoma pažljivo proučavao fotografiju, pokušavajući da utvrdi da li se na njoj vidi neki vojni ili drugi povjerljivi objekat.
Takva kontrola obično je trajala oko tri dana.
Krajem šezdesetih godina cenzor mi je neočekivano rekao:
– Vaš časopis nema politički karakter. Ako želite, možete potpuno odustati od prethodne cenzure. Potrebno je samo da potpišete izjavu da svu odgovornost preuzimate na sebe.
Moji prijatelji novinari, ljudi sa velikim iskustvom, odlučno su me odgovarali od toga.
– Zašto bi preuzimao takvu odgovornost? – govorili su mi. – Dok postoji cenzor, iza njega si kao iza kamenog zida. A šta ako jednom napraviš grešku?
Poslije dužeg razmišljanja ipak sam potpisao potrebni dokument. Zahvaljujući tome, časopis je počeo da izlazi tri dana ranije.
Ipak, da ne bismo izazivali nepotrebnu pažnju, prestali smo da objavljujemo fotografije ljudi koji igraju šah u vojnim objektima.
Osim toga, kao član sportskog društva „Zenit“, koje je okupljalo zaposlene u vojnoj industriji, znao sam da se, na primjer, ne smije pisati o turnirima tog društva u Moskvi, jer su vojna preduzeća u glavnom gradu bila pod strogom tajnošću.
Redakcijski odbor časopisa zvanično je potvrđivao Sportski komitet, dok su sastav zajednički predlagali rukovodstvo Šahovske federacije, Odjeljenje za šah i Odjeljenje za agitaciju i propagandu Sportskog komiteta.
Glavnom uredniku preostajalo je samo da prihvati ili odbije ponuđene kandidate.
Jednom prilikom, tokom razgovora sa prvim zamjenikom predsjednika Sportskog komiteta, pokušao sam da osporim imenovanje jednog od predloženih članova redakcije.
– A zašto? – upitao me je.
– Dok sam uređivao „Šahovsku Moskvu“, slao je protiv mene anonimne prijave.
Prvi zamjenik me je pogledao i iskreno odgovorio:
– To vam niko neće razumjeti.
Međutim, ubrzo sam se u praksi uvjerio da je redakcijski odbor uglavnom samo formalno usvajao planove rada časopisa i da gotovo nije imao nikakav stvarni uticaj na uređivačku politiku.
Prvi neobičan problem sa kojim sam se suočio bio je – apstrakcionizam.
Godine 1963, ubrzo nakon što je Nikita Hruščov posjetio čuvenu izložbu u moskovskom Manježu i pokrenuo kampanju protiv apstraktne umjetnosti, iznenada su me pozvali na Staru trg, u Odjeljenje za sport, kod druga F. Mulikova.
Prvo pitanje koje mi je postavio bilo je:
– Da li poznajete profesora Dmitrija Petrova?
– Da, poznajem ga.
– Petrov uporno traži prijem kod druga Suslova. Tvrdi da su se i u šahu pojavili apstrakcionisti! Dobio sam zadatak da to provjerim.
Ovdje je potrebno kratko objašnjenje.
Još dvadesetih godina prošlog vijeka, jedan od najpoznatijih teoretičara šahovske kompozicije Aleksandar Gerbstman, po profesiji istoričar umjetnosti, pokušao je da autore šahovskih zadataka i studija podijeli na realiste, romantičare i apstrakcioniste.
Ne ulazeći u suštinu te teorije, mogu reći da je takva podjela bila prilično uslovna i vještačka, pa nikada nije zaživjela u praksi. Ipak, pojmovi realizam i romantizam povremeno su se zadržali u šahovskoj literaturi.
Mnogo godina kasnije profesor Petrov prisjetio se upravo Gerbstmanovih teorijskih razmišljanja i pokušao da ih predstavi kao politički problem.
Za druga Mulikova napisao sam detaljno i argumentovano objašnjenje. Bio je potpuno zadovoljan mojim odgovorom. U šahovskoj kompoziciji nije pronađeno ništa što bi imalo veze sa politički nepoželjnim apstrakcionizmom.
Petrovu nije dozvoljeno da iznese svoje optužbe pred Mihailom Suslovom, a autori šahovskih zadataka i studija mogli su mirno da nastave da se bave svojim omiljenim poslom.
Međutim, kako ću kasnije pokazati, nije uvijek bilo tako jednostavno. Tokom rada u redakciji više puta sam se suočavao sa problemima vezanim za šahovsku kompoziciju.
Navešću samo dva primjera.
Početkom sedamdesetih godina, kada sam istovremeno bio i predsjednik Šahovske federacije, izdavačka kuća „Fizička kultura i sport“ dostavila mi je na recenziju rukopis izvjesnog Mironova pod naslovom „Bilješke jednog ljubitelja šahovskih studija“.
Knjiga je bila napisana živim i zanimljivim stilom, ali je odražavala stavove čovjeka koji je bio daleko od stvarnog života šahovske kompozicije i nije razumio njene suštinske probleme.
U svojoj recenziji dao sam negativnu ocjenu, napominjući da teme koje autor otvara, u najboljem slučaju, zaslužuju svega nekoliko članaka u našem časopisu, a nikako posebnu knjigu.
Drugi recenzent bio je Genrih Kasparjan. Po prirodi blag i dobronamjeran čovjek, ukazao je na očigledne nedostatke rukopisa, ali je ipak zaključio da bi, nakon potrebnih ispravki, knjiga mogla biti objavljena.
Upravo se za Kasparjanovu recenziju Mironov čvrsto uhvatio. Bio je izuzetno snalažljiv čovjek sa brojnim vezama. Prije odlaska u penziju radio je kao referent jednog ministra. Iskoristio je sva svoja poznanstva i uticaj, pa je njegova knjiga na kraju ipak objavljena.
Naš časopis redovno je objavljivao prikaze nove šahovske literature. Nedugo zatim dvojica uglednih šahovskih kompozitora, Vladimir Koroljkov i Ernest Pogosjanc, donijeli su u redakciju tekst u kojem su Mironovljevu knjigu oštro kritikovali i praktično je potpuno osporili.
(Nastaviće se)