
Moskva 2003.
Pouzdana prošlost
Početkom sedamdesetih godina na scenu je stupila čitava plejada mladih, veoma obećavajućih šahista. To je bila jedna generacija: Anatolij Karpov, Jan Timman, Ljubomir Ljubojević, Ulf Andersson, Enrike Meking, Zoltan Ribli, Đula Saks, Andraš Adorjan, Eugenio Torre, Aleksandar Beljavski, Oleg Romanišin.
I — Rafael Vaganjan.
Ljeta 1969. godine u Lenjingradu je održan turnir čiji je cilj bio da odredi predstavnik SSSR-a na svjetskom prvenstvu među omladinom. Na takmičenje su bili pozvani najjači mladi majstori: Tolja Karpov, Rafik Vaganjan, Saša Beljavski i Miša Štajnberg, izuzetno talentovani šahista iz Harkova, koji je rano preminuo. Beljavski je odustao, i odlučeno je da preostala trojica odigraju međusobno po šest partija. Takmičenje je obećavalo da će potrajati, pa me je Rafik zamolio da mu pomognem.
„Šta da igram protiv Nimcovičeve odbrane?“ — upitao je kad smo započeli pripreme za jednu od partija s Karpovom. To otvaranje još od mladih dana bilo je osnovno u repertoaru budućeg svjetskog prvaka protiv 1.d4. „Odigraj u četvrtom potezu g3“, savjetovao sam, već tada sklon fijanketiranju kraljevog lovca. „Potez nije loš, a teorije gotovo da nema…“ Razmotrili smo varijante. „A šta ako na 4…c5, umjesto 5.Sf3, odmah zatvorim centar potezom 5.d5?“ — predložio je Rafik. „Zašto da ne? Pozicija je nešablonska — stvaraj sopstveno za tablom“, podržao sam ga. Na tome smo i ostali.
Partije tog neobičnog mini-turnira igrane su u šahovskom klubu Doma pionira — bivšoj radnoj sobi cara Aleksandra III u Aničkovom dvorcu. Stočić je stajao kraj ogromnog prozora koji je gledao na Nevski prospekt. Djeca su bila na raspustu, publike nije bilo uopšte, osim ponekad nekog od učesnika koji tog dana nije igrao, pa bi svratio da pogleda partiju konkurenata. Došao sam u klub na sam početak. Nakon poteza 1.d4 Sf6 2.c4 e6 3.Sc3 Lb4 4.g3 c5 5.d5, odigrani su još potezi 5…Se4 6.Dc2 Df6, i Rafik me pogledao, više žalosno nego prijekorno: lako se uvjeriti da je bijela pozicija bila na ivici poraza. Ipak, u završnici je uspio da izvuče remi.
Taj je turnir osvojio Karpov, a pobijedio je i na svjetskom omladinskom prvenstvu, što je označilo početak njegove blistave karijere. Ali i uspon njegovog rivala bio je impresivan: Vaganjan je ubrzo osvojio prvo mjesto na jakom turniru u Jugoslaviji. Postao je velemajstor sa dvadeset godina — što je u to vrijeme rijetko kome uspijevalo. Na tom turniru ne samo da je pretekao čitav niz poznatih šahista, nego je i pobijedio Reševskog u zadivljujuće lijepoj partiji, otvorenoj francuskom odbranom.
Još u tim godinama formirao se njegov repertoarn otvaranja. Krivulje konja – najneobičnije figure u šahu, koja nas podsjeća da je igra došla s Istoka – više od drugih stvaraju preduslove za neočekivana rješenja, otvaraju širok prostor za maštu. Vaganjan je imao posebnu sklonost prema toj figuri i od djetinjstva je sjajno igrao konjima. Možda nije slučajno da je bijelima vrlo često birao Reti-jevo otvaranje, a crnim redovno primjenjivao Aljehinovu odbranu – otvaranje u kojima konj ulazi u borbu već u prvom potezu.
Ali njegova osnovna odbrana protiv prvog poteza kraljevim pješakom bila je i ostala francuska. To, naravno, potiče još od Petrosjana i uopšte je karakteristično za jermensku školu: sjetimo se Lputjana, Akopjana i drugih jermenskih šahista. Ta istočnjačka ornamentika, ti vijenci pješačkih lanaca, naročito u sistemima sa zatvorenim centrom, kao da vise sa manastira i crkava urezanih u stijene jermenskih planina.
Sa dvadeset godina Rafik je izgledao vrlo impozantno. S ogromnom kosom kovrdžavom – frizurom „à la Angela Davis“, u stranim cipelama i ljubičastoj sako-jakni – takvog je običnog vojnika Vaganjana predstavio generalu koji je, obuzet iznenađenjem, ostao bez riječi, prilikom jedne posjete vojnom turniru. Formalno, Rafik je tada služio vojsku, ali se teško ko može sjetiti da ga je vidio u uniformi.

U naredne dvije decenije Vaganjanov život bio je potpuno ispunjen šahom. Igrao je neumorno: ekipna prvenstva i Spartakijade naroda SSSR-a, svjetska studentska prvenstva, olimpijade i evropska prvenstva, i, naravno, prvenstva Sovjetskog Saveza. Osvajao je međunarodne turnire – takvih pobjeda u njegovoj karijeri bilo je više od trideset. Godine 1985. pobijedio je na među-zonskom turniru u Bijelu, a odmah potom podijelio prvo mjesto na turniru kandidata u Montpellieru. Igrao je mečeve kandidata za svjetsku titulu. Bio je dio svjetske šahovske elite.
Ali stvar nije bila samo u pobjedama i nagradama – utisak je ostavljao sam stil njegove igre. Po mišljenju mnogih, Vaganjanovi sportski rezultati nisu odgovarali njegovom ogromnom potencijalu. Kolege koje su s njim odigrale desetine partija – Guljko, Tukmakov, Razuvajev, Alburt – jednoglasno govore o njemu kao o izuzetnom igraču i prirodnom talentu.
Znao je u šahu sve – i sve mu je polazilo za rukom na najprirodniji način. Tehnika mu je bila vrhunska, a vođenje završnice izuzetno fino – poređenje s Kapablankom nametalo se samo od sebe. Ali najvažnije je to što je u njegovoj igri postojala harmonija: taktika se organski uklapala u partituru partije. Za šahovskom tablom u njemu se budio kompozitor, i ono što bi stvarao doživljavalo se kao nešto cjelovito, gotovo umjetnički dovršeno – toliko je zapanjujući ponekad bio njegov plan.
Jusupov se prisjeća kako je jednom, procijenivši poziciju prekinute partije s Vaganjanom kao jednaku, ponudio remi. Rafik je odbio. Iznenađeni Artur je još jednom proračunao varijante, zatim pokazao poziciju velemajstorima – saigračima iz ekipe. Svi su se čudili: remi se činio očiglednim. I odjednom, neposredno pred nastavak partije, kao da ga je struja probola – pronašao je skriven, naizgled neprimjetan potez, koji je Vaganjan već bio upisao. Taj potez je zahtijevao krajnju preciznost i tačnost u odbrani.
On se nikada nije stezao u igri — otvarao se, rizikovao, i ponekad zbog toga gubio, ali je uvijek igrao svoju igru i davao da igraju i drugi. Nije ga brinulo šta misle ostali; nije tražio u njihovim pogledima ocjenu pozicije na tabli — vidio je nju i osjećao onako kako je samo on mogao da osjeća. Zdravlje mu je bilo odlično, a sve osobine koje određuju velikog šahistu — mašta, vrlo suptilno razumijevanje pozicije, filigranska tehnika — bile su mu svojstvene.
(Nastaviće se)