Genna Sosonko: Moja svjedočenja (69.nastavak)

Moskva 2003.

Ali, mislim da to nije bilo najvažnije. Ljubav prema šahu i življenje kroz šah, nije ga natjeralo da život posveti samo igri, smatrajući da je ta odluka ispravna samo za nekolicinu izabranih. To je još dolazilo iz 19. vijeka, kada je šah uglavnom bila zabava, intelektualna razonoda uz glavni, ozbiljan posao, i nije mogao ni trebao da bude profesija. Lasker je pisao: „Naravno, šah, usprkos svom dubokom i suptilnom sadržaju, jeste samo igra i ne može zahtijevati ozbiljnost kakvu zahtijevaju nauka i tehnika, koje služe osnovnim potrebama društva; još manje se može porediti sa filozofijom i umjetnošću.“

Nedugo prije smrti, Čigorin je govorio svojim bližnjima: „Čemu uopšte šah? Ako je zadovoljstvo, treba da bude razonoda, posle radnih sati. Ne možeš čitav život ispuniti interesovanjem za igru, izbacivši sve ostalo. Pogledajte strance: jedan je doktor, drugi profesor, treći izdavač. Oni rade i igraju. A ja?“

Takav odnos bio je karakterističan i za mnoge druge vrste stvaralačke djelatnosti. „Za mene je muzika odmor, razonoda, hirovito zadovoljstvo koje me odvlači od mog pravog, stvarnog posla – profesure i predavanja“, pisao je Aleksandar Borodin, takođe hemičar po zanimanju.

„Veza koja čovjeka povezuje sa njegovom profesijom može se uporediti sa onom koja ga veže za njegovu zemlju; ona je također višestrana i ponekad kontradiktorna, i postaje razumljiva tek onda kad se prekine: progonstvom ili emigracijom, u slučaju boravka u zemlji, ili odlaskom u penziju – u slučaju profesije. Ja sam napustio profesiju hemičara prije par godina, ali tek sada osjećam koliko joj dugujem i koliko sam joj zahvalan. Također bih želio reći koje prednosti imam zahvaljujući njoj i kakav odnos ona ima prema mojoj novoj profesiji – pisanju. Moram odmah pojasniti: pisanje nije prava profesija, ili, po mom mišljenju, ne bi trebalo da bude – to je prije svega stvaralačka djelatnost“, smatrao je znameniti italijanski pisac Primo Levi, nakon što je definitivno napustio svoju osnovnu profesiju hemičara.

Vjerovatno je nešto slično osjećao i Levenfiš prema šahu. Međutim, tu se i završava sličnost. Dok je kod Levija ta odluka bila svjestan čin, kod Levenfiša je to bio prije svega prisilni izbor.

Nesreća na željezničkoj pruzi, izazvana neispravnim semaforom, bila je okarakterisana kao štetna sabotaža. Levenfiš je uhapšen istog dana i pušten tek nakon višesatnog ispitivanja u GPU. Izvještaj o izmjeni tehnološkog procesa proizvodnje stakla, podnesen nekoliko mjeseci prije incidenta, spasio ga je od zatvora. Ali koliko dugo? Sam pojam „specijalista“, ili „spec“, bio je gotovo sinonim za riječ „štetnik“. Novine tog vremena bile su pune izvještaja o sudskim procesima protiv „sabotera“ i „štetnika“. Na suđenju „Prompartiji“ koje je završeno 1930. godine, čije je rukovodstvo optuživano da je dobijalo tajne instrukcije od Poaenkarea i Lorensa Arapskog s ciljem da se poljulja industrijska moć Sovjetske zemlje i pripremi teren za stranu agresiju, državni tužilac Kriljenko je rekao: „Čvrsto sam uvjeren da mala antisovjetska klika još uvijek postoji u inženjerskim krugovima… U doba diktature, okruženi sa svih strana neprijateljima, ponekad smo pokazivali nepotrebnu blagost, nepotrebnu mekoću…“ Takođe je napisao: „Za buržoasku Evropu i široke krugove liberalno orijentisane inteligencije može izgledati užasno da sovjetska vlast ne sprovodi uvijek represiju nad štetnicima kroz sudske procese. Ali svaki svjestan radnik i seljak će se složiti da sovjetska vlast postupa ispravno.“

Levenfiš donosi odluku: potpuno se povlači iz hemije.

Počinje njegova karijera profesionalnog šahiste.

Šah, u koji je ušao, bio je sasvim drugačiji od onog u koji je nekada igrao u Peterburgu ili Karlzbad-u. Njegovi prijatelji i šahovski kolege iz mladosti bili su: baron fon Frejman – učesnik i dobitnik nagrada na mnogim turnirima, koji je nakon revolucije završio u Srednjoj Aziji, i baron Rauš fon Taubenberg – jedan od najjačih igrača univerziteta, dugo vremena ostao na slobodi u sovjetskoj Rusiji, ali je na kraju završio u karagandinskom logoru. Profesor Boris Mihajlovič Kojalovič, koji je polažio ispit iz matematike još kod studenta Levenfiša. Petar Potemkin – pjesnik i šahista, koji je emigrirao nakon revolucije, a kružok pod njegovim imenom i danas postoji u Parizu; upravo Potemkinu dugujemo moto „Gens una sumus“ Međunarodne šahovske federacije. Sergej Prokofjev, strastveni ljubitelj šaha. Kijevljanin Fedor Bogatirčuk, koji je redovno dolazio u Peterburg, kasnije jedan od najjačih šahista Sovjetskog Saveza; nakon Drugog svjetskog rata živio je u Kanadi.

Sada se pojavila nova generacija, genetski povezana sa sovjetskom vlašću. Njen priznat vođa Mihail Botvinik, već prvak zemlje, pisao je tih dana: „Zadatak koji je Kriljenko postavio sovjetskim šahistima u 20-im godinama uspješno je riješen – izrasla je mlada generacija sovjetskih majstora.“ U njihovim očima Levenfiš je već bio starac. Da li treba govoriti da su i tenis, poznavanje stranih jezika, način oblačenja i govora, čitav njegov izgled samo isticali razliku između njega i te nove generacije. Svi su imali visoko obrazovanje; ono, naravno, nije se moglo porediti s prije-revolucionarnim, da ne govorimo o opštoj kulturi i opštem nivou. Poznato je da nijedno visoko obrazovanje ne može zamijeniti osnovno, a u mladoj Sovjetskoj zemlji su prvo pokušavali prikriti nedostatke drugog. Bijeda srednjeg ukusa može biti gora od bijede bezukusa – o tome je razmišljao doktor Živago, i Levenfiš je također imao s čim da uporedi.

Naravno, uvijek i u sva vremena mladi su smatrali da je igra za one koji odlaze sa scene već završena. Ali sada se uz prirodan proces smjene generacija miješao i izražen politički ton. U očima komsomolaca, a naročito ljudi koji su stajali na čelu sovjetskog šaha, Levenfiš je bio od „bivših“. U najboljem slučaju bio je „putnik“, ali je uvijek, čak i kada je usvojio neke spoljne osobine sovjetskog čovjeka, ostao „Nije naš“. Sada je došlo njihovo vrijeme – mladih graditelja novog svijeta, željnih da sustignu i preteknu šahiste buržoaskih zemalja uz zvuke pozivajućih pjesama:

Sve više, više i više
Težimo letu naših ptica,
I u svakom propeleru diše
Mir naših granica.

Sigurni i odlučni, nisu poznavali sumnje ni u šta, i u ovom kretanju naprijed podržavala ih je mlada, tako čudesna država, koja se činila da će trajati vijekovima.

Nama nema prepreka ni na moru ni na kopnu,
Ne plaše nas ni led ni oblaci.
Plamen svoje duše, zastavu svoje zemlje
Prenijećemo kroz svjetove i vijekove.

(Nastaviće se)