Moskva 2012
Članak smo objavili.
Mironov je ubrzo uzvratio. Poslao je žalbu Centralnom komitetu, optužujući me da preko časopisa vodi lični obračun s njim zbog njegove kritike. Uz to je tvrdio da Šahovska federacija bez potrebe organizuje prvenstva države u sastavljanju šahovskih zadataka i studija.
Iz Centralnog komiteta žalba je proslijeđena Sportskom komitetu. Ubrzo je kod sekretara partijskog komiteta Sportskog komiteta, poznatog sportskog funkcionera, održan sastanak kojem smo prisustvovali Mironov, tadašnji predsjednik Komisije za šahovsku kompoziciju Ivan Ljapunov i ja.
Nakon što je Mironov ponovio svoje optužbe, riječ je data meni.
Otprilike sam rekao sljedeće:
– Zamislite čovjeka koji sjedi kod kuće i na televiziji gleda takmičenje u umjetničkom klizanju. Može mu pasti na pamet mnogo zanimljivih ideja, ali to ne znači da zbog toga treba da piše knjige o umjetničkom klizanju, da podučava vrhunske sportiste kako treba organizovati takmičenja ili, još manje, kako treba da klizaju.
Objašnjenje je bilo dovoljno uvjerljivo i pitanje je time bilo zatvoreno.
Druga priča dogodila se početkom osamdesetih godina. Odjeljenje za kompoziciju časopisa, koje je vodio Anatolij Kuznjecov – dvostruki majstor, i u praktičnom šahu i u šahovskoj kompoziciji – organizovalo je raspravu o pravcima razvoja dvopoteznih problema, koji su u tom periodu ponovo prolazili kroz krizu.
Postajalo je sve teže pronaći neku novu, svježu ideju. Kao rezultat toga pojavili su se takozvani zadaci-mehanizmi. Kuznjecov ih je nazivao „prekidačima“, jer je kod njih osnovna ideja bila u određenim pomjeranjima figura, a ne u lijepim, složenim varijantama ili u težini rješavanja.
Kao što se često događa u stručnim raspravama, jasno su se izdvojila dva suprotstavljena tabora: jedni su podržavali takve zadatke, dok su drugi bili protiv njih.
Na tome se rasprava završila. Vrijeme je trebalo da pokaže ko je bio u pravu.
Međutim, ljudima koji su u sovjetsko vrijeme navikli da se svaka diskusija obavezno završava nekakvim kadrovskim ili disciplinskim zaključcima, takav završetak nije odgovarao.
I tako je, ne bilo kome, već Ideološkom odjeljenju Centralnog komiteta, stiglo opširno i veoma oštro pismo jednog ljubitelja šahovskih problema iz Novosibirska.
On je optužio Odjeljenje za kompoziciju, časopis, a usput i Šahovsku federaciju, da podržavaju propagatora zadataka-mehanizama, predsjednika Komisije za kompoziciju V. Čepižnog. Po njegovom mišljenju, Čepižnog je trebalo smijeniti sa te funkcije.
Pored svog potpisa autor je naglašeno dodao: „član partije sa 50 godina staža“.
Sa odobrenjem samog zamjenika načelnika Ideološkog odjeljenja, pismo je proslijeđeno Sportskom komitetu, gdje je dobilo poseban tretman i kontrolu.
Morali smo da dokazujemo da smo u pravu i da dajemo objašnjenja. Sve to oduzimalo je mnogo energije i živaca, a prije svega – vremena.
Sa ljubiteljima šaha časopis je vodio veoma obimnu prepisku. Čitaoci su slali svoje partije, analize, zadatke i studije, postavljali razna pitanja, obavještavali nas o lokalnim takmičenjima.
Za kritička pisma imali smo posebnu rubriku pod nazivom „Čitalac kritikuje“.
Iz ogromnog broja pisama koja su stizala ostalo mi je u sjećanju nekoliko njih.
Jedno od njih poslao je istražni sudija seoskog tužilaštva, iz pravog pravcatog „zabačenog kraja“.
„Kod nas je u selu održan šahovski turnir – pisao je on. – Partija je trajala dva sata, a ako se za to vrijeme nije završila, sudija takmičenja je donosio odluku o njenom ishodu. Zbog ocjene jedne pozicije došlo je do spora između sudije i igrača, koji se završio svađom i fizičkim sukobom. Slučaj je meni predat na istragu, ali nije stigao do suda. Kada su se strasti smirile, protivnici su se pomirili i, hvala Bogu, sve se dobro završilo.“
Pošto sam i ja ljubitelj šaha – završio je istražni sudija svoje pismo – i znam vas kao poznavaoca završnica, šaljem vam ovu poziciju. Molim vas da je ocijenite i odgovorite, kako bi postalo jasno da li je igrač pravilno udario sudiju ili nije!“
Jednom prilikom redakcija je dobila pismo iz zatvorske kolonije. Njegov autor je pisao da se kod njih održavaju šahovska takmičenja između baraka. Međutim, osim bodova za pobjede i pola boda za remije, uprava kolonije je uvela i dodatne bodove za disciplinu i čistoću u barakama.
„I tako se dogodilo – žalio se autor pisma – da smo u šahu bili ispred svih za 12 bodova, ali su nam oduzeli 14 bodova zbog discipline i čistoće, pa smo izgubili prvo mjesto!“
Jednom se jedan čitalac požalio Šahovskoj federaciji na naš časopis.
„Zašto – pitao je pomalo zajedljivo – ako se u časopisu objavi partija Šamkovič – Ivanov, uvijek pobjeđuje Šamkovič?“
Tadašnji predsjednik Federacije proslijedio mi je to pismo, uz poučnu rezoluciju:
„Uzeti u obzir u radu redakcijskog odbora!“
Završavajući priču o časopisu, želim da ispričam kako se jednom prilikom s nama posvađao Botvinik.
Listajući jednog dana bilten „Šahovska Moskva“, obratio sam pažnju na članak J. Estrina pod naslovom „Greška majstora“.
U njemu je opisivao kako je nastupao zajedno sa bivšim svjetskim šampionom, pri čemu je ovaj posljednji igrao simultanku sa satom, dok je Estrin, poslije četiri sata igre, donosio odluke o nezavršenim partijama.
U jednoj od njih Estrin je proglasio remi, ali se Botvinik s tim nije složio i pokazao je kako može da pobijedi, dodajući da majstor ne smije praviti takve greške.
Pogledavši usput poziciju koju je Estrin naveo, zaključio sam da stvari nisu tako jednostavne. Postavio sam figure na tablu i brzo ustanovio da su pogriješila obojica.
U varijanti koju je naveo Estrin, zaista je pobjeđivao Botvinik. Međutim, u nastavku koji je pokazao Botvinik, partija se završavala remijem.
Takva neobična promjena učinila mi se veoma poučnom i zanimljivom za čitaoce.
Ubrzo se u časopisu pojavila kratka bilješka pod naslovom „Druga greška majstora“, u kojoj sam ispričao cijelu priču. Tekst sam potpisao pseudonimom V. Usačov, prema nazivu ulice Usačevka, u kojoj sam živio.
Nakon izlaska časopisa u redakciju je došao Estrin i pitao ko je taj V. Usačov.
Nisam imao šta da krijem i otvoreno sam priznao da sam ja autor.
Prošlo je neko vrijeme i trebalo je da se održi svečano veče povodom godišnjice časopisa. Naravno, pozvali smo i patrijarha našeg šaha.
Međutim, preko Estrina je poručio da neće doći.
Smatrao je da je ta bilješka udar na njegov ugled i jedno vrijeme je prestao da sarađuje sa časopisom.
(Nastaviće se)