A. Gurvič
Šah – prijatelj i drug
Poznato je da su mnogi ruski književnici i umjetnici bili zaljubljenici u šah. U knjizi K. Paustovskog „Pripovijest o životu“, objavljenoj 1967. godine, nalazi se zanimljiva epizoda o susretu autora za šahovskom tablom sa V. V. Majakovskim:
„Čitavu zimu proveo sam sam na dači (na stanici Puškino, na Sjevernoj željeznici – A. G.), a ljeti su se u nju uselili Asejev, njegova supruga i njene vesele ukrajinske sestre.
…Majakovski je u to vrijeme živio na Akulovoj gori i često je dolazio kod Asejeva da igra šah… Jednom, kada je Asejev otputovao u Moskvu, Majakovski je pokucao na moja vrata i predložio mi da odigramo šahovsku partiju. Slabo sam igrao. Nisam imao sposobnost da predvidim tok igre nekoliko poteza unaprijed. Ipak, pristao sam i otišli smo kod Asejeva.
Tamo je na divanu, podvijenih nogu, sjedjela Asejevljeva supruga Oksana, raspuštene zlatne kose. Veoma su mi se dopadale Asejevljeve pjesme posvećene njoj:
Oksana, biseru svijeta,
Od dana Malorusije izronih te
I u pjesme okovah te…
Pjesma je, prema prvom skraćenom stihu, nosila naziv „Okžemir“. Tako su zvali i Oksanu.
Okžemir je rekla da joj je muka od prizora muškaraca pogurenih nad šahovskom tablom. Majakovski je samo frknuo, a ja sam prećutao.
Trebalo je o nečemu razgovarati. Svakog minuta tišina je postajala sve mučnija. Glavom su mi se rojili fragmenti raznih misli, uglavnom glupih. Nisam mogao da smislim ništa čime bih započeo razgovor.
Majakovski je ćutao, držeći cigaretu u uglu usana, i gledao u tablu…“
Veoma oskudni podaci postoje o šahu u životu znamenitog ruskog pisca Vsevoloda Mihajloviča Garšina. Evo šta o tome piše Vlad. Porudomski u svojoj knjizi „Garšin“, koju je 1962. godine objavila izdavačka kuća „Mlada garda“:
„Garšin je vidio sebe u prošlosti (riječ je o posljednjim godinama njegovog života – A. G.), a nije se vidio u budućnosti. Sadašnjosti gotovo da više nije bilo. Ono što je preostalo, znao je napamet.
Pet vrsta tamo, pet nazad. Klizaljke su veselim, laganim pucketanjem parale led. Skretanje – kod Svetotrojičkog svjetionika. Već tu, pet vrsta od kuće, Garšin je znao šta slijedi. Ručak, čitanje novina i časopisa, večernja šahovska partija sa ujakom Vladimirom Stepanovičem…
— Mat! – Ujak je pomjerio topa i zadovoljno trljao ruke.
A Vsevolod je samo bio srećan što se partija završila – odmah je pobjegao na sprat, u svoju sobu.“
U autobiografskoj pripovijesti Viktora Šklovskog „Bilo jednom“ (izdavačka kuća „Sovjetski pisac“, 1966) govori se o tome da se na uglu iza Marsovog polja, na mjestu gdje se kanal Gribojedova uliva u Mojku, nalazila umjetnička kafana „Lutajući pas“. Tu su dolazili i pjesnici. Vladimir Pjast (po nacionalnosti Španac) svraćao je tamo da igra šah. Bio je univerzitetski kolega Aleksandra Bloka i volio je da igra šah s njim. Blok je malo govorio, sa zanimanjem je igrao šah sa Pjastom, ali, čini se, nije bio naročito jak igrač.
U svojim memoarima „Ovo je moj svijet“, koje je 1968. godine objavila izdavačka kuća „Umjetnost“, zaslužni umjetnik SSSR-a Boris Jakovljevič Petker piše o svom prijatelju i kolegi iz Moskovskog umjetničkog akademskog teatra (MHAT), zaslužnom umjetniku SSSR-a Borisu Georgijeviču Dobronravovu:
„U jednoj od glumačkih garderoba na četvrtom spratu često se mogao čuti zadovoljan smijeh, s pomalo đavolskim prizvukom. Istovremeno se osjećalo da onaj koji se smije zadovoljno trlja ruke. Zatim bi se začule riječi:
— Igraj, igraj – samo igraj!
To je Boris Georgijevič Dobronravov uživao u još jednom domišljatom potezu kojim je svog protivnika doveo u bezizlazan položaj. Šah je bio njegova strast. Čak i kada nije imao obaveza na probama ili predstavi, dolazio je u pozorište da bi igrao šah. Ne za pobjedu. Radi analize. S takvim žarom!
Kod kuće, u tišini i smirenosti nakon predstave, sjedio bi satima: analizirao, rješavao probleme, dovršavao nezavršene partije s međunarodnih turnira. On – glumac – osjećao je neobičnu, za svoju profesiju neočekivanu sklonost prema matematici i preciznosti. Upravo ga je to privlačilo u šahu: preciznost proračuna…“
„Bilten Centralnog šahovskog kluba SSSR-a“, 1973, br. 10.