Genna Sosonko: Moja svjedočenja (66.nastavak)

Moskva 2003.

SUMIRANJE

U bogatoj galeriji ličnosti šahovske istorije 20. vijeka, njegovo ime može se naći tek u fusnotama. Cijenjeno od strane rijetkih znalaca, ono se sačuvalo samo u sjećanju nekolicine ljudi, ali ne i u kolektivnom pamćenju, i danas je gotovo zaboravljeno. Nije bio svjetski šampion, nikada čak ni kandidat za tu titulu. Pored toga, broj međunarodnih turnira na kojima je učestvovao može se, bukvalno, prebrojati na prste jedne ruke. Ali poeni i titule nisu uvijek jedini kriterijum snage i talenta. Lasker i Kapablanka smatrali su ga najjačim šahistom u Sovjetskom Savezu poslije Botvinika. Smislov i Bronštajn, Korčnoj i Spaski, prisjećajući se njega, upotrebljavaju izraze „izuzetan“, „sjajan“, „izvanredan“. I danas, osvrćući se na događaje od prije više od pola vijeka, oni – šampioni i vicešampioni svijeta – govore o njemu kao o čovjeku iz svoje plejade. U duhovnom smislu, bio je ličnost neobična, visoko obrazovana, oštro izdvojena iz sive, konformističke mase. I kada sada, skupljajući po mrvicama sjećanja na događaje i ljude onog vijeka, gledaš drugačije na mnoge i mnogo toga što je tada izgledalo staromodno, nevažno i zauvijek nestalo.

Grigorij Jakovljevič Levenfiš, jedna od tragičnih ličnosti sovjetskog šaha

Grigorij Jakovljevič Levenfiš rođen je 19. marta 1889. godine u gradu Petrekovu (danas Pjotrkuv-Tribunalski) u Poljskoj, koja je tada bila dio Ruske imperije, u skromnoj jevrejskoj porodici. Djetinjstvo i mladost proveo je u Ljubinu, gdje je odigrao prve šahovske partije. Godine 1907, po završetku gimnazije, dolazi u Petrograd, gdje upisuje prestižni Tehnološki institut. U Petrogradu Levenfiš uspješno nastupa na nizu turnira. Godine 1911. u Karlsbadu postaje majstor. Tokom dvadesetih i tridesetih godina bio je jedan od najjačih šahista u zemlji. Dva puta je osvojio prvenstvo Sovjetskog Saveza – deveto (1934/35) i deseto (1937). Igrajući iste godine neriješeno meč s Botvinnikom, odbranio je titulu šampiona zemlje, zbog čega mu je dodijeljena titula velemajstora SSSR-a. Od 1950. godine bio je međunarodni velemajstor. Levenfiš je umro 1961. godine. Tako izgleda spoljašnji okvir njegove biografije.

Često je ponavljao: „Moram ispričati ono što, osim mene, niko ne zna.“ Neposredno prije smrti završio je knjigu sjećanja. Za epigraf je izabrao riječi Somerset Moma iz knjige Sumiranje:

„U mladosti se godine pružaju pred nama beskrajno dugačkim nizom, i teško je shvatiti da će jednom proći. Čak i u zrelom dobu lako je naći izgovor da se ne učini ono što bi trebalo učiniti. Ali na kraju dolazi vrijeme kada smrt traži da joj se posveti pažnja. Jedan po jedan odlaze naši vršnjaci. Znamo da su svi ljudi smrtni, ali to, u suštini, za nas ostaje aforizam i apstrakcija, sve dok ne shvatimo da je, po prirodnom toku stvari, i našem kraju blizu… Bilo bi žalosno umrijeti, a ne napisati ovu knjigu.“

Ali da nastavimo citat: „Završivši je, moći ću spokojno gledati u budućnost – trud mog života biće završen.“ Levenfiš tu rečenicu nije uvrstio u epigraf, vjerovatno već znajući da u njegovom slučaju, nažalost, neće biti tako.

— „Znate li vi, Devik, šta su mi uradili?“ — u očajanju je uzviknuo Levenfiš, sretnuvši Bronštajna u izdavačkoj kući „Fiskultura i sport“. — „Precrtali su mi polovinu knjige, sve ono najoštrije i najzanimljivije!“
Ali čak ni u tako osakaćenom obliku autor nije dočekao da vidi svoju knjigu: objavljena je tek šest godina poslije njegove smrti.
Pokušaji Bronštajna da kasnije pronađe rukopis nisu dali nikakav rezultat — nestao je bez traga.

Levenfiš je pisao knjigu na zalasku života, u godinama kada cijeli život izgleda kao jedno veoma kratko prošlo vrijeme, a prošlost kao neodvojivi dio sadašnjosti. No, ima li ičega stvarnijeg od onoga što se brižljivo čuva u sjećanju? Očigledno je, ipak, da čak ni u tim relativno liberalnim Hruščovljevim vremenima nije mogao da uroni u svoj život s iskrenošću koja je neophodna za one koji se odluče na uvijek teško i tužno djelo — podvlačenje crte (sumiranje).

Pokušaćemo mi. Kakva-takva — knjiga je ostala. Još su živi ljudi, premda ih je malo, koji ga se sjećaju. Na kraju, ostale su i partije, koje, kad se ponovo odigraju, mogu dati predstavu o tome kakav je šahista bio Grigorij Jakomejevič Levenfiš.

Njegove studentske godine poklopile su se s vremenom koje se u Rusiji naziva Srebrnim vijekom. Bez sumnje, to su za Levenfiša bile najbolje godine života — i ne samo zato što su to bile mladalačke godine i vrijeme životne snage; bile su ispunjene svime što je tadašnja avangardna Rusija mogla da ponudi: koncertima, izložbama, predstavama. I gradom koji će, kako će kasnije reći, na njega, „stanovnika tihe provincije, ostaviti zapanjujući utisak“, i u kojem će provesti skoro čitav svoj život. I šahom.

Šahovski kružok pri Tehnološkom institutu važio je za jedan od najjačih u Petrogradu. Među članovima bio je i Vasilij Osipovič Smislov — otac budućeg svjetskog šampiona i sam jak šahista.

Život u prestonici za jednog studenta iz provincije bio je u početku veoma težak. Šah mu je bio oslonac. Levenfiš je držao časove bogatim ljubiteljima igre. Kasnije se prisjećao:
„Jednom sam, rizikujući da izgubim mušteriju, ali mučen grižom savjesti, priznao trgovcu kojem sam držao časove šaha za rublju po času — što je tada bila pozamašna suma: ‘Vasilije Mitrofanoviču, od vas neće biti jak igrač, a i previše mi plaćate…’
Na šta je ovaj spustio mladog studenta: ‘Ma šta pričaš, sinoć sam u trgovačkom klubu dobio 300 rublji.’“

U februaru 1909. godine, na turniru posvećenom uspomeni na Čigorina, dvadesetogodišnji Levenfiš, zadržavajući dah, prati partije Laskera, Šlehtera, Rubinštajna, Tajhmana, Durasa. Ubrzo zatim odigrao je svoju prvu partiju sa satom. Protivnik mu je bio student Konzervatorijuma kojem su predviđali blistavu budućnost — to je bio Sergej Prokofjev.

Levenfiš se ubrzano usavršava i dvije godine kasnije, na turniru u Karlsbadu, postaje majstor. Tamo je igrao i mladi Aljehin, kojeg je Levenfiš već dobro poznavao: nakon što je završio gimnaziju u Moskvi, Aljehin se preselio u Petrograd i upisao privilegovanu Pravosudnu školu. Sve do 1914. godine, Levenfiš je bio njegov stalni partner — igrali su mnoge turnirske, ali i brojne prijateljske partije.

(Nastaviće se)