2010.g.
Pronalaženje razumnog kompromisa između objektivnih zahtjeva pozicije i neizdržive žeđi za eksperimentom zahtijevalo je određenu životnu zrelost. Upravo zato period vrhunca njegovog majstorstva pada na dob kada mnogi šahisti već razmišljaju o završetku praktične igre. Naravno, značajnu ulogu odigrala je i kasno stečena sloboda. Upravo se na 1977–1978. godine, po mom mišljenju, odnosi kreativni i sportski vrhunac njegove jedinstvene karijere.
A najboljim fragmentima njegove šahovske biografije bih nazvao meč sa Polugajevskim i prvih deset partija meča sa Spaskim 1977. godine. Ne mislim da bi itko drugi tada mogao ravnopravno da se suprotstavi Karpovu.
Naravno, godine su se već osjećale, i protiv Saksa nije igrao više potpuno isti Korčnoj, ali njegov entuzijazam, neobično snažan za njegove godine, zapalio je i mene. Sa zadovoljstvom sam iščekivao predstojeći rad, tim pre što je njegov sljedeći protivnik — Timman — djelovao kao sasvim savladiv. Raspored priprema prije meča takođe je djelovao razumno: dvije nedjelje intenzivne pripreme u Švajcarskoj, zatim turnir u Bilu, a posle njega još nedjelja za razne dopune — i u borbu. Nije bilo, međutim, sigurnosti da ću izdržati analitičke napore — energija i izdržljivost mog štićenika izazivale su čak i određeni kompleks inferiornosti.
Stvarnost je, međutim, bila daleko od očekivanja. Korčnoj se iz Čilea vratio posle poraza od Ivana Moroviča umoran i iscrpljen. Nakon Vajk-an-Zeea igrao je, kao i uvek, mnogo, ali bez posebnog uspjeha. Imalo se osjećaj da se višegodišnji umor od neprekidnih nastupa odjednom sručio na njega. Pripreme su išle sporo, nije bilo ni entuzijazma, ni uobičajenog vodopada ideja. Postajalo je očigledno da će Bil samo oduzeti ostatke energije i pretvoriti predstojeći meč u pustu formalnost. Moj predlog da se žrtvuje turnir zbog važnijeg cilja u početku je naišao na kategorički odbijanje. Takva odluka je bila u suprotnosti sa svim životnim i sportskim principima Korčnoja, a pritom je stavljala organizatore u nezgodan položaj. Ipak, moja upornost i ubjeđivanje su učinile svoje — Viktor Ljvovič nije je učestvovao u Bilu.
Ali sve pokušaje vještački preokrenuti situaciju bile su uzaludne. Iz kreativne depresije Korčnoj nije uspeo da se izvuče ni tokom priprema, ni u Briselu tokom meča. Meč protiv Timmana je izgubljen, u suštini, bez borbe. Da li sam bio u pravu što sam pokušao nasilno promijeniti predodređeni tok događaja? Možda je trebalo prepustiti se toku života? Na ovo pitanje ni sada nemam odgovor.
Rehabilitovati se — barem djelimično — uspjelo je nekoliko godina kasnije. Kada sam usput posjetio zonski turnir u Sloveniji, Korčnoj je imao skromnih pedeset procenata, igrao nesigurno i, čini se, već je odustao od svojih šansi. Ovog puta moja upornost i njegova sugestibilnost pokazale su se kao uspješnija kombinacija. Dovoljno je bila samo sat vremena razgovora da veteran povrati uobičajeno samopouzdanje. U drugoj polovini turnira preporođeni Korčnoj lako je osvojio putovanje na međuzonski turnir.
U Briselu nas je zatekla i vijest o avgustovskom puču u Moskvi. Nešto slično sam u dubini duše i očekivao — Sistem ne može se slomiti sa takvom nevjerovatnom lakoćom. Slike, sve mračnije jedna od druge, rojile su se u mom umu, a gotovo potpuni nedostatak informacija samo je povećavao zabrinutost. Srećom, starija ćerka je u to vrijeme već upisala univerzitet u Švajcarskoj — sa njom je bilo lakše. Grozničavo razmišljajući kako izvući drugu polovinu porodice, pokušao sam da se čujem s Odesom — osuđeno na neuspeh, ako sam sve pravilno shvatao.
Bezbrižan glas moje supruge jednostavno me je zatekao. Kod kuće se ništa nije događalo. Istina, na televiziji su prikazivali „Labudovo jezero“ — očigledan znak nestabilnosti u zemlji. Ali kada je Jelcin na tenku prikazan na glavnom kanalu, potpuno me je smirio — povratka nema.
Uskoro smo se i sami našli kao građani druge zemlje.
Postepeno sam se uklopio u novi život, gdje su korespondencija i pregovori s organizatorima igrali jednaku, ako ne i veću ulogu od samog šaha. Uspio sam da unesem korekcije i u svoju igru. Rezultati su primjetno porasli. Ponovo, kao i prethodne godine, učestvovao sam na drugom velemajstorskom turniru u Vajk-an-Zeeu. Ovog puta pokušaj je uspio — postao sam pobjednik i obezbijedio učešće na glavnom turniru naredne godine.
Posebno mi je ostala u sjećanju partija sa švajcarskog turnira u Palma-de-Majorki. U posljednjem kolu trebalo je da igram crnim protiv lidera — nepoznatog mladića, koji je, kako se govorilo, već osvojio nekoliko turnira u Španiji. Na moje veliko iznenađenje, mladić sa blistavim očima nasrnuo je na mene već u otvaranju s takvom žestinom, kao da je upravo njemu bila neophodna pobjeda u toj partiji. Hladnokrvno sam odbio napad i pobijedio i partiju (br. 14), i turnir. A o tom mladiću uskoro je cijeli šahovski svijet saznao — to je bio Veselin Topalov.
Na jesen sam uspio da podijelim prvo mjesto na vrlo jakom turniru u Helsinkiju, koji je okupio pedesetak velemajstora. Ukupno je tokom godine osvojeno pet turnira — lični rekord, koji, bojim se, vjerovatno više neću uspeti da nadmašim.
Nažalost, učešće na glavnom turniru festivala u Vajk-an-Zee nije prošlo onako kako se očekivalo. Upravo te godine organizatori su odustali od tradicionalnog kružnog sistema i odlučili se na neobičan eksperiment, koji je ostao jedinstven u svom obliku.
Ideja je bila da se glavni turnir igra tada još neobičnim nokaut sistemom, ali gubitnici nisu odlazili kući, kao što je to sada uobičajeno, već su nastavili borbu u openu. Da bi se toj formuli dao neki sportski smisao, ispali igrači su dobijali određeni broj poena u utješnom turniru. Oni koji su izgubili u drugom kolu uključivali su se od četvrtog kola open turnira sa dva poena, gubitnici trećeg kola dobijali su tri i po pola od pet, dok su polufinalisti počinjali tek pri završetku, sa pet i po od osam poena. Na taj način pobjednici mečeva dobijali su dvostruki bonus.
Čak i u opisu, sistem zvuči glomazno i pretenciozno. U praksi se situacija dodatno zakomplikovala zbog „nosilaca“, koji su počinjali od drugog kola i, u slučaju poraza, dobijali utješne poene, nejasno za šta. U prvom kolu žreb me je spojio sa Špancem Migelom Iljeskasom, od koga sam izgubio u doigravanju. Utješni turnir, koji sam odigrao u cjelosti, bio je veoma respektabilne 14. kategorije. Skupivši 8 od 12 poena, podijelio sam 3–4. mjesto, a pobjednik je bio Salov, koji je u openu odigrao samo četiri partije. Moj „eliminator“ Iljeskas neočekivano je stigao do finala, gdje je tek izgubio od Karpova.
Šahovski, turnir je bio zapamćen po nekoliko partija. Partija sa Adamsom (br. 6) vjerovatno je najbolja među njima.
Na istoj talasnoj dužini odigrao sam i jak open u Bernu, gdje sam podijelio pobjedu u turniru.
(Nastaviće se)