Isak i Vladimir Linder
Moskva 2006
GLAVA 4
Među dokumentarno-biografskim publikacijama o Fišeru pažnju je privukla i knjiga Breda Daraha „Bobi Fišer protiv ostatka svijeta“ (1974), koja je pratila i skandal. Fišer je podnio tužbu protiv njenog autora – novinara iz izdavačkog udruženja „Time-Life International“, kao i protiv dvije izdavačke kuće. U svojoj tužbi Fišer navodi da je u martu 1972. godine uspostavio prijateljski odnos sa Darahom i u povjerljivim razgovorima s njim iznosio svoja gledišta i mišljenja.
„Koje nije trebalo široko objavljivati“. Prema tvrdnji bivšeg svjetskog prvaka, Darah mu je dao „usmenu i pismenu obavezu“ da zadrži sve što je čuo u tajnosti. Objavljivanje pomenute knjige Fišer smatra „grubim kršenjem“ te obaveze i „nedopustivim uplitanjem u njegov privatni život“. Sud je, međutim, odbio njegovu tužbu, ne nalazeći u publikaciji ništa što bi kompromitovalo svjetskog prvaka.
1994.godine u Rusiji objavljena je druga originalna knjiga biografskog žanra – „Zagonetka Fišera“ Jevgenija Mansurova. U njoj, na osnovu materijala objavljivanih tokom različitih godina, autor je pokušao, u formi „intervjua“ sa vodećim sovjetskim i stranim šahistima, a u nekim poglavljima i sa samim Fišerom, da otkrije sve najvažnije momente njegovog života, stvaralaštva i sportske karijere. Pri tome, pitanja Fišeru „postavlja“ autor knjige, a odgovori su preuzeti iz stvarnih publikacija i intervjua svjetskog prvaka. Sve to daje knjizi originalnost, a istovremeno čini čitanje laganim i zanimljivim.
Pored toga, za razliku od prethodno pomenutih knjiga, Mansurov, kako pokazuje godina izdavanja njegovog djela, imao je priliku da upozna čitaoce sa reakcijama na senzacionalni povratak Fišera u šahovski svijet dvadeset godina kasnije i da prikaže svih 30 partija „revanš-meča“ održanog 1992. godine u Jugoslaviji.
Knjigu na engleskom jeziku objavili su iste godine u Moskvi Sergej Voronkov i Dmitrij Plisecki – „Rusi protiv Fišera“, u kojoj je prikazano više od 150 partija koje je američki velemajstor odigrao sa sovjetskim šahistima, kao i dokumenti koji otkrivaju napore sovjetskog rukovodstva da sabotira njegove mečeve sa Spaskim (1972) i Karpovom (1975). Predgovor je napisao velemajstor J. Averbah.
2004 godine objavljeno je novo izdanje ove knjige – ovog puta na ruskom jeziku, sa novim materijalima i dokumentima koji ranije nisu bili poznati ni u Rusiji, ni na Zapadu. Posebnu pažnju privlače zatvorena pisma i metodički materijali sa analizom stvaralaštva Fišera od strane sovjetskih velemajstora: Petrosjana, Spaskog, Talja, Botvinika, Smislova, Keresa, Tajmanova, Korčnoja, Gellera, Averbaha, Bondarevskog, Boleslavskog, Polugajevskog, Kotova, Krogiusa, Vasiukova, Balašova i Šamkoviča.
Po prvi put objavljuju se i materijali laboratorije šaha, koju je vodio V. A. Alatorcev – Saveznog naučno-istraživačkog instituta fizičke kulture (VNI IFK). Oni se odnose na modele – fiziološke i psihološke – pripreme velemajstora Tajmanova i Petrosjana za mečeve kandidata sa Fišerom, pripreme Spaskog za meč za svjetsko prvenstvo sa njim i, na kraju, pripreme za nikada odigrani meč Karpov – Fišer.
Novi uvid u intrige koje su ga pratile donose memoari A. Karpova, J. Averbaha, A. Nikitina i tajni dokumenti Centralnog komiteta KPSS.
U inostranstvu su tokom različitih godina objavljivane, a i u poslednje vreme se pojavljuju nove studije posvećene pojedinim aspektima života i stvaralaštva Fišera: psihološkim aspektima njegovih pobjeda i poraza, omiljenim otvaranjima i teoretskim novostima u njima – naročito španskoj i sicilijanskoj odbrani – kombinacijama Fišera i njegovoj genijalnoj igri u završnici. Dio ovih publikacija naveden je u „Bibliografiji“.
Naravno, poseban interes u svijetu izazvala je, u velikoj mjeri senzacionalna, knjiga o američkom šampionu dvojice engleskih novinara, Deivida Edmondsa i Džona Ejdinova, pod naslovom „Bobi Fišer ide u rat“ (Fischer Goes to War).
Korica senzacionalne knjige engleskih novinara D. Edmondsa i J. Ejdinova
Na raspolaganju im se našao fajl od 900 stranica dobijen od FBI-ja, koji je tri decenije pratio majku Roberta Fišera, Reginu, sumnjajući da je špijunirala za SSSR. Tek nakon što su ove sumnje odbačene, brojni dokumenti su postali javni.
Među njima, naročito je otkriveno da Bobijev otac nije bio Gerhard Fišer, već mađarski emigrant Pol Nemenji – takođe, kao i Reginu, jevrejskog porekla. „Najverovatnije“, pišu autori u specijalnoj verziji dela svoje knjige, ranije objavljene u „64 – Šahovsko pregled“ (br. 12, 2002), „američki genije je to saznao tek sada. Zanimljivo je kako će to uticati na njegove antisemitistske propovjedi. Ironija sudbine je i u tome što je Fišer vatreni antisovjet, dok su oba njegova biološka roditelja, kako se ispostavilo, simpatisali Sovjete…“
Nezamjenjiv izvor za proučavanje života i stvaralaštva Fisera predstavljaju publikacije u šahovskoj i opštoj štampi poslednje četvrtine 20. vijeka, posvećene njemu – članci, eseji, memoari savremenika, novinara, velemajstora i susreta sa njim šampiona svijeta. Mnogi od njih objavljivani su u različito vrijeme i u sovjetskoj štampi. Navesti ćemo selektivno samo dva eseja koja su zanimljiva jer su autori više puta igrali sa Fiserom za šahovskom tablom i dobro su ga poznavali. Među njima je velemajstor Artur Bisgajer. Povodom 150. godišnjice rođenja Morfija, on razmišlja o „za i protiv“, upoređujući dva američka šahovska titana, glasno nazivajući svoj rad „Morfi protiv Fišera“ („Chess Life“, 1987, br. 9; „Šah u SSSR-u“, 1988, br. 1).
Ostavivši po strani čisto šahovska poređenja, navešćemo samo nekoliko „spoljašnjih“ analogija:
„I kod Morfija i kod Fisera prije svega zadivljuje to što su obojica napustili šah u zenitu slave i povukli se iz društva. Iako u slučaju Fisera nešto još može da se promijeni, on sasvim zaslužuje riječi koje su jednom rekli o Morfiju – ‘ponos i bol šaha’.
I Morfi i Fiser su potpuno bili svjesni svoje šahovske moći. Prije prve turneje u Evropu, Morfi je rekao prijateljima da će pobijediti sve. Fiser je sebe proglasio nekrunisanim šampionom svijeta oko deset godina prije nego što je zaista osvojio tu titulu. Obojica su osjećala da ih vodi ruka sudbine, što, očigledno, objašnjava njihov beskompromisni borbeni duh kada igraju crnim figurama. Obojica su smatrala da je meč mnogo prikladniji način da se pokaže prava snaga, nego turnir, i obojica su vjerovala da u mečevima remiji ne bi trebali da se računaju.“
Zašto su, ipak, u tom slučaju bili tako udaljeni jedno od drugog u svom odnosu prema šahu i životu? Fiserov učitelj Džek Kolins priča da je Bobi „gutao više šahovskih knjiga nego iko ikada. Čitao ih je ne samo radi proučavanja otvaranja, već je volio sam proces učenja“.
Morfi je, s druge strane, smatrao šah nedostojnim džentlmena, što je izjavio prije odlaska u Evropu, gdje je pobijedio najjače igrače.
Djelovali su i vrlo različito. Autor ovih redova poznaje Bobija Fisera kao veoma energičnog mladog čovjeka, uvijek spremnog da jasno iskaže sve što misli. S druge strane, Džordž Mek-Donel pisao je o Morfiju: „Ne mogu da se sjetim nijedne zapažene izjave koja je potekla od Morfija; bio je izuzetno tih i veoma rijetko otvarao usta, i to samo da kaže nešto o šahu.“
(Nastaviće se)