Aljehin (93.nastavak)

Autor: Jurij Šaburov

U Madrid Aljehin je stigao tek sredinom oktobra 1943. godine, kada se turnir tamo približavao kraju. Njegovo kašnjenje nije bilo slučajno. Odlučivši da zauvijek napusti okupiranu Evropu, nije želio da igra na Madridskom turniru kao predstavnik „Velike Njemačke“.

Boravak svjetskog šampiona u Španiji izazvao je oživljavanje šahovskog života u toj zemlji. Španski majstori su nastojali da izvuku maksimalnu korist iz druženja sa genijalnim ruskim šahistom. U tu svrhu organizovana je čitava serija takmičenja sa njegovim učešćem.

Prvo od njih bio je meč od četiri partije sa dugogodišnjim šampionom Španije Rejem Ardidom. Aljehin je bio miroljubivo raspoložen. Pobjedivši jednu partiju, u preostale tri je pristao na remi.

Godine 1944. na sjeveru Španije u Hihonu održan je manji turnir. Aljehin je osvojio prvo mjesto sa 7½ poena iz 8. Pobjednik je bio i na turniru održanom početkom 1945. godine u Madridu, sakupivši 8½ poena iz 9.

Rezultati njegovih narednih nastupa na takmičenjima nisu bili stabilni, jer se pogoršavalo njegovo zdravlje.

Na drugom turniru, organizovanom u istom Hihonu, podijelio je 2–3. mjesto; u Sabadelu je bio prvi, u Almeriji je dijelio 1–2. mjesto, a u Melilji je ponovo zauzeo 1. mjesto.

Posljednji turnir u životu Aljehina održan je u Kaseresu, na zapadu Španije. Turnir je igran po neobičnom sistemu — učestvovale su četiri ekipe lokalnih šahista, svjetski šampion i šampion Portugala F. Lupi. Zbog bolesti, Aljehin je igrao neuspješno i, izgubivši partiju od Lupija, zauzeo je drugo mjesto.

Glavni izvor prihoda Aljehinu postali su simultanke, koje su često organizovane na njegovu sopstvenu inicijativu.

Neočekivan izvor zarade bile su privatne lekcije trinaestogodišnjem Arturitu Pomaru sa Kanarskih ostrva. Aljehin je ne samo radio s njim, već je čak napisao i udžbenik „Kurs šaha za Arturita Pomara“ (devet poglavlja sa dodatkom), koji je kasnije objavljen u knjizi „¡Legado!“ („Zavet!“).

Oni su živjeli u Poljskoj i Čehoslovačkoj…

Po inicijativi Španske šahovske federacije, Aljehin je u oktobru 1943. godine stigao u Madrid… Ali Gestapo mu, iako je izdao izlaznu vizu, nije dozvolio da ga supruga prati, već mu je samo bilo omogućeno da se vrati u Pariz. Od tada se Aljehin nastanio u Španiji i posljednjih pet mjeseci ništa nije čuo o svojoj ženi, iako se nadao da će dobiti dozvolu da se uskoro vrati u Francusku i tamo je sretne…

Urednici časopisa „British Chess Magazine“ i „Chess“ izgleda da su bili spremni da prihvate ova objašnjenja. U uvodniku „BCM“-a pisalo je:

„Izvještaj objašnjava mnogo toga što je do sada izazivalo zbunjenost među poklonicima svjetskog šampiona. Na primjer, dva besmislena članka koja su se pojavila pod njegovim imenom — od samog početka su nam, otkako su objavljena, izgledala apokrifno. Bila su potpuno besmislena, kao i potpuno suprotna čestim izjavama dr Aljehina o Steinitzu i Laskeru.

Svoju pravu kritiku izražavamo u vezi sa odlaskom svjetskog šampiona u Minhen, iako je imao mogućnost da ostane na sigurnom u Lisabonu. Objašnjenje razloga za putovanje djeluje pomalo neuvjerljivo i teško da mu je to išta koristilo. Ali ko će prvi baciti kamen?.. Naravno, dopao nam se ton intervjua. To nije opravdavanje, već objašnjenje činjenica koje ne umanjuje dostojanstvo.”

Urednik časopisa „Chess“ je pisao: „Mi dobro poznajemo dr Aljehina, kojeg smo sreli u pola tuceta zemalja, s kojim smo igrali na turnirima i s kojim smo se dopisivali tokom mnogih godina.

Znamo da on mrzi rat i da nikada nije volio naciste, i vjerujemo — to je bezuslovna istina — da ga je samo odanost supruzi gurnula u njihove ruke. Igranje na turnirima koje su organizovali nacisti za njega je bilo samo alternativa, osim toga, šah je profesija Aljehina. Vjerovatno je sada potpuno nemoguće dokazati ili pobiti tvrdnju da su njegovi članci bili „falsifikovani“ — bili su toliko besmisleni da nisu mogli nanijeti bilo kakvu, pa ni najmanju štetu…

Uvijek smo zastupali stav da se Aljehin ne može žigosati kao nacistički saradnik, a da mu se ne pruži prilika da se odbrani. I nikada nismo osjećali da imamo pravo da kritikujemo Aljehina zbog učešća na njemačkim šahovskim turnirima dok je živio u zemljama pod kontrolom fašista… Keres je takođe igrao na njima, a Euwe je igrao meč s Bogoljubovim u Karlsbadu 1941. godine…”

(Nastaviće se)