
Moskva, 2014.
***********
Ovo su zapisi iz dnevnika Botvinikа o partijama koje su igrali Bronštajn i Boleslavski.
Nikakav trostruki meč Botvinik — Bronštajn — Boleslavski, na koji je potajno polagao nade Vajnštajn, naravno, nije bio organizovan, i prijatelji su morali da igraju jedan protiv drugog za pravo da se sastanu s Botvinikom. Meč je održan 1950. godine u Moskvi, u Domu kulture željezničara. Prije početka prve partije, protivnici su, po nalogu Vajnštajna, razmijenili bukete cvijeća.
Bronštajn primjećuje da je to bio jedini takav slučaj u istoriji šahovskih takmičenja. Vjerovatno. Teško je zamisliti nešto besmislenije: dvojica odraslih muškaraca uručuju jedan drugome cvijeće pred dvoboj koji se pokušava prikazati javnosti kao veliki šahovski spektakl.
Isaak Jefremovič Boleslavski posjedovao je izuzetan šahovski talenat, ali mu je karakter bio daleko od borbenog. Prije početka meča govorio je prijatelju: „Devik, pa zašto mi igramo ovaj meč, osuđeni smo protiv Botvinika.“
Rezultat s Botvinikom zaista je bio katastrofalan za Boleslavskog (–7=4). Podstaknut Vajnštajnom, Bronštajn, koji je već pobjeđivao svjetskog šampiona, mislio je drugačije, i bilo je očigledno da su njegove šanse protiv Botvinika mnogo veće.
Meč od dvanaest partija spolja je izgledao kao žestoka borba: protivnici su dobili po dvije partije, a ostale završili remijem. Po tadašnjem pravilniku, borba je sada morala da se nastavi do prve pobjede. U prvoj dodatnoj partiji prednost je prelazila iz ruke u ruku, a na 55. potezu Boleslavski je, napravivši najprirodniji potez, mogao odmah da pobijedi, ali je izabrao drugi nastavak, i partija je završena miroljubivo.
14.partija pokazala se kao posljednja: Bronštajn je crnim figurama brzo došao do pobjede i izborio pravo da igra meč protiv Botvinika. Takva je faktografska slika događaja.
U stvarnosti, međutim, sve se odigralo ne baš tako. Tačnije — čak sasvim drugačije.
Isaak Jefremovič Boleslavski je u povjerljivom razgovoru sa svojim zemljakom i omiljenim učenikom Albertom Kapengutom pričao da je samo nekoliko partija tog meča zaista bilo odigrano, a da je za veću uvjerljivost u posljednjoj partiji čak morao da žrtvuje važnu teoretsku novost koju su osmislili polaznici Kijevskog doma pionira.
„Mislim da Isaak Jefremovič nije bio mnogo potresen što je izgubio meč od mene, naprotiv, prije bih rekao da je osjetio neko olakšanje“, prisjećao se Bronštajn. To, naravno, nije moguće provjeriti. Ne isključujem da je Boleslavski osjetio olakšanje prije svega zato što se taj mučni dvoboj za njega konačno završio. Danas je teško reći koliko je partija tog meča zaista bilo odigrano.
Prisjeća se Kapengut: „Tema turnira kandidata i tog meča s Bronštajnom bila je izuzetno neprijatna za Boleslavskog, i kada je jednom prilikom opet došla na red, Isaak Jefremovič je samo odmahnuo rukama i planuo citatom iz Šeridana: ‘Prodato! Prodato! Prodato!’“
U knjizi Vajnštajna „Improvizacija u šahovskoj umjetnosti“ o toj ključnoj prekretnici u sportskoj karijeri Bronštajna nema nijedne riječi, kao da meč nikada nije ni bio igran, a samo je u dijelu sa partijama data prva partija meča, uz čisto šahovske komentare.
Čini mi se da su i završnica turnira kandidata i kasniji meč s Boleslavskim unijeli dodatni nemir u duševno stanje Bronštajna.
Iako milioni ljubitelja igre nisu znali sve detalje posljednjih kola turnira kandidata i meča s Boleslavskim, David Bronštajn je znao — i od tog gorkog ukusa nikada se nije uspio osloboditi.
(Nastaviće se)