Genna Sosonko: David Sedmi (12.nastavak)

Moskva, 2014.

***********

Koliko je samo razgovora i provjera na najrazličitijim nivoima prošao David Bronštajn, koliko stranica anketa ispunio — s dosadnim, nevjerovatnim pitanjima! Koliko je instrukcija, savjeta, ideoloških „pumpanja“ saslušao u rajkomima, gorkomima, u „Dinamu“, u Sportskom komitetu! Ponekad je posljednju riječ o putovanju u inostranstvo imao Centralni komitet na Starom trgu, a katkad je dokumente potpisivao i sam Staljin. Takvo putovanje izjednačavalo se sa ispunjenjem najvažnijeg zadatka za Otadžbinu — predstavljati zemlju bila je sama po sebi ogromna čast, a od njenog izaslanika se očekivalo samo jedno — pobjeda!

Veoma je mala vjerovatnoća da bi Bronštajnu, bez tako visoko pozicioniranog zaštitnika, bio odobren izlazak iz zemlje, i to još u kapitalističke države. Ne isključujem mogućnost da je, nakon svih provjera i razgovora na različitim nivoima, posljednja instanca zapravo bio Boris Samojlovič Vajnštajn — koji je svojom glavom odgovarao za mladog velemajstora.

„Volim tog čovjeka“, priznao je mnogo godina kasnije Vajnštajn u tekstu posvećenom svom jubileju, „ali zar ljubav nije najviši oblik objektivnosti?“
Nažalost — najniži. Upravo zato i jeste ljubav, jer zatvara oči pred mnogim osobinama koje su nevidljive onome ko voli. Vajnštajn je bio sedamnaest godina stariji od Bronštajna, ali njihov odnos više je ličio na odnos oca i sina. Devik je navikao da se za savjet obraća svom mentoru — i u velikim i u malim stvarima — i s vremenom je preuzeo mnoge njegove manire i navike.

Uložio je Boris Samojlovič Vajnštajn nemali dio svoje duše u mladog Bronštajna; bio je čovjek snažne volje i jasnog cilja, i imao je ogroman uticaj na Davida. Ali istovremeno je u njemu stvorio i zavisnost od čovjeka koji ne samo da ga je mogao osloboditi svakodnevnih briga, već i donositi ključne životne odluke — one koje odrasla osoba ne bi trebalo da prepušta nikome drugom.

Uvjeren sam: u opisu vijugavog i dugog života Borisa Samojloviča Vajnštajna (1907–1993) možda se i ne bi našlo mjesta za pominjanje njegovog šahovskog štićenika, ali bi biografija Davida Jonoviča Bronštajna bila ne samo nepotpuna, već i iskrivljena bez imena njegovog pokrovitelja.

Nakon preseljenja u Moskvu, Bronštajn je dugo vremena živio u stanu svog zaštitnika, dok nije dobio sopstveni smještaj na stadionu „Dinamo“, gdje su sportistima iz provincije davali privremeni smještaj — sobicu s kupatilom na kraju hodnika.

U junu 1945. godine Devik je postao član sportskog društva Ministarstva unutrašnjih poslova „Dinamo“ i ostao njegov član skoro pola vijeka. Kada se nastanio u bazi Dinama, stalno je bio u kontaktu s fudbalerima i hokejašima, s mnogima se sprijateljio. I oni su rado prihvatali mršavog jevrejskog mladića, a čuveni fudbaler i trener Mihail Jakušin tepao mu je: „Davydka“.

Devik se navikao da trči atletske krosove i čak je i u starijem dobu, oblačeći trenerku, pravio višekilometarske trke.

U tim godinama, Bronštajn je neumorno radio na šahu: svjetlo u njegovoj sobici gorjelo je do kasno u noć. Analizirao je, bilježio, razmišljao o šahu, učestvovao na turnirima i igrao beskonačne partije „naslijepo“.

Izgledao je vrlo upečatljivo. Larisa Volpert i danas pamti Moskvu 1947. godine, prvenstvo zemlje za žene, hotel „Kijevska“. Četiri šahistkinje u jednoj sobi. I odjednom — pojava: mlad, kovrdžav, energičan, crnooki — Devik Bronštajn. S dvije vekne hljeba, čiji ukus i danas pamti.

Period gladi je završio, ali nije bio zaboravljen. Bronštajn je tih godina, a i kasnije, volio da jede — i jeo je izuzetno mnogo. Još uvijek su živi svjedoci koji se sjećaju mladog Devika koji bi u jednom obroku pojeo nekoliko bifteka.

„Treba se dobro hraniti, to je neophodno za rad mozga. Hljeb sam jeo, iako ne uvijek, tokom rata“, govorio je Bronštajn. „Sada više volim drugu hranu…“

Ali takva količina hrane nikada se nije odražavala na njegov fizički izgled: čitav život ostao je mršav i gotovo do samog kraja bio vrlo pokretan — i hodao je izuzetno brzo.

Nakon sobička na „Dinamu“, Bronštajn je dobio sobu u zajedničkom stanu, a mladi Jura Averbah često je navraćao kod njega. Jurij Lvovič se prisjeća da je Bronštajnova soba bila zatrpana šahovskim knjigama, časopisima i biltenima. Potpuno isto kao stan u Afanasjevskom prolazu na Arbat, u kojem sam bio pola vijeka kasnije.

Njegov posao u „Dinamu“ bio je klasična sinekura: Bronštajn je tu samo primao platu. To je bilo uobičajeno — tada, a i u svim vremenima Sovjetskog Saveza: život vrhunskih armijskih sportista bio je prilično lagodan. Vojnik-radiooperater Bronštajn se u diviziji imena Džeržinskog nikada nije pojavljivao; njegov otac je jednom mjesečno uredno dolazio po vojnički obrok.

Jedno vrijeme, Devik je formalno bio raspoređen u vatrogasnu jedinicu. Svakih tri-četiri mjeseca tamo su se organizovale inspekcije, a sportisti su unaprijed bivali obaviješteni o tome. Tako je bilo i u maju 1951. godine, kada je major koji je provjeravao sastav jedinice povikao njegovo ime.

Majstor Magergut, takođe član sportskog kluba „Dinamo“, iskoračio je i jasno, kako su ga učili, raportirao:
„Vojnik Bronštajn odsutan zbog učešća u meču za prvenstvo svijeta u šahu!“

(Nastaviće se)