F. Braga, K. Ljardo, K. Minser
BOBI FIŠER. LEGENDA.
Život i partije najvećeg šahovskog genija
Moskva 2012
I u Bruklinu ga je te noći čekalo iznenađenje. Poslije petnaest godina konačno će nešto saznati… Mama Regina i njen sin Bobi napokon će razgovarati poslije tolikih godina poluistina i prećutkivanja; neće više biti tajni, već istina i tuga. Njemu je to bilo potrebno. Njima oboma je to bilo potrebno. Ona se, kao majka, prepustila bolu i suzama, pričajući mu istinu — o biološkom ocu i drugom, očuhu; a on, sjedeći sa ukočenim licem i očima punim suza, držao je tijelo u nepomičnom balansu autiste, stezao i opuštao pesnice na svaku riječ koju je čuo, ostajući sam potpuno nijem.
Svojim patetičnim monologom mama Regina pokušavala je da opravda mnoge godine ćutanja i, možda, stida. I nakon posljednje žalbe pokušala je da uhvati Bobijev izbjegavajući pogled. Ali iza tih očiju naslućivala se duša djeteta zapanjenog viješću, opterećenog nemoći i nerazumijevanjem.
Fišer je sa šesnaest godina saznao da je njegov pravi biološki otac Paul Felix Nemenji preminuo nešto više od šest godina ranije, a njegov očuh Gerhard Fišer, čije prezime je nosio, bio je tajni agent koji je živio negdje na jugu Južne Amerike. Tačnije, u Santjago de Čileu.
Bobi je teško disao, htio je da udahne svježeg vazduha. Uzeo je šahovsku knjigu, magnetni šah, prebacio kaput preko zelenog džempera i izašao na ulicu da prošeta bez određene namjere. Dva dana i dvije noći niko o njemu ništa nije znao niti čuo. Kao da je zemlja progutala njegovu mršavu figuru; nisu ga viđali na mjestima koja su mu bila uobičajena.
Možda je spavao na nekom trgu u društvu skitnica, ili je drijemao za starim stolom u jednom od bruklinskih klubova. Nikada i nikome Bobi nije pričao o tome kako je proveo te noći. Kada se osjetio dovoljno snažnim, Bobi se vratio kući, gdje su ga čekale majka i sestra.
U tišini je najprije poljubio Džoan, zatim prišao Regini, ali joj je samo nešto šapatom rekao.
— Počevši od ovog dana, ništa više neće biti kao prije, mnogo toga u našim odnosima mora da se promijeni, — i okrenuo joj je leđa ne čekajući odgovor.
Bobi je zatim otišao u kuhinju, izvadio nešto iz frižidera, pojeo, a onda legao da spava. Možda je smišljao novi plan, iznalazio nove poteze, razmišljajući o tome kako će dalje živjeti na šahovskoj tabli života.
Prošla su prva dva mjeseca 1959. godine, i Bobi je zamislio novi, neočekivani plan — odlučio je da krene u potragu za svojim očuhom. Ali imao je samo šesnaest godina, i pored razlike u godinama koja ih je i spajala i razdvajala, i tuge koja je sve više obavijala njihov odnos, majka i sin odlučili su da zajedno krenu na putovanje kako bi razgovarali s Hansom Gerhardom Fišerom.
Program putovanja u Južnu Ameriku uključivao je i šah; prva tačka bila je Argentina, gdje je Bobi namjeravao da učestvuje na međunarodnom turniru u Mar del Plati (Bobi je podijelio 3–4. mjesto), a zatim — Santjago de Čile. Zvanični cilj posjete bilo je učešće na turniru koji se održavao u čileanskoj prijestonici (bio je među prvih sedam), ali njegova prava namjera, potvrđena mnogo godina kasnije, bila je želja da se vidi s ocem. Regina je pripremila teren: prva se sastala s bivšim mužem i obavijestila ga da će za nekoliko sati doći Bobi da se upozna s njim.
Veteran čileanskog šaha Eugenio Larrain potvrdio je dio te priče u svojim sjećanjima, pripremljenim za čileansko izdanje Las Ultimas Noticias. Larrain se prisjeća da je „kada je Fišer imao 16 godina i već postao šahovski monstrum, najviše želio da sazna gdje se nalazi njegov otac, Gerhard Fišer, njemački biofizičar, saputnik njegove majke tokom mnogo godina“.
Prema arhivama FBI, Gerhard Fišer bio je komunistički špijun koji se skrivao u Čileu; tamo je promijenio ime u Herardo Fišer Livšer, oženio se Renatom Sternau Mejer i nastanio sa svojom porodicom u gradu Algarrobo, gdje ga je smrt zatekla početkom devedesetih godina.
Evo šta je čileanski majstor Larrain ispričao na kraju:
— Iz američke ambasade u Čileu krenuli smo automobilom koji nas je odvezao do kuće smještene na Gran aveniji; kada smo stigli, Fišer na mene nije ni pogledao, izašao je, ne izustivši nijednu riječ. Vremena da unaprijed smisli neke fraze nije bilo. Prišao je ulazu, koji je bio utonuo u arkadu, zaustavio se na nekoliko trenutaka, pogledao na vrata i napokon pritisnuo zvono. Vrata je otvorio kabaljero, možda njegov otac. Na Fišerovom licu nije se ništa promijenilo, nije se pojavilo ni nagovještaja osmijeha. Zatim je ušao u kuću i ostao unutra oko pola sata. Ništa o tom susretu niko od njih nije rekao. To je sve.
Larrain je zaključio:
— Nikada Fišer nije govorio ništa o tom susretu, čak nije rekao ni s kim se sastao. Ćutao je i bio razočaran. Navikao je da ide u pratnji ambasadske straže, jer mu se činilo da ga prate. Napravio bi nekoliko koraka i naglo se okrenuo da provjeri ne prati li ga neko, ne krije li se u sjenci. Vidio je plaćenog ubicu u svakom strancu. Jednom mi je rekao da Rusi hoće da ga otruju, pa je nastojao da ne pije tamne tečnosti; iz tog razloga odbijao je kafu.
Nakon iskustva na čileanskom tlu, Bobi je zakopao tajnu svog susreta s ocem u najdublji ugao svog kofera do povratka u SAD. Nema sumnje da je taj razgovor poslužio kao okidač, promijenio je njegovu ličnost. Postao je drugi čovjek, potpuno usamljen, čak divlji i skloniji svakodnevnom, kao da mu se Fari, junak knjige „Stepski vuk“, uvukao pod kožu. Knjiga nobelovca Hermanna Hessea govori o čovjeku koji na ivici ludila luta mračnim četvrtima grada u strasnoj potrazi za mjestom koje bi mu pružilo utočište, iako sam nije sposoban dugo da boravi u jednom prostoru. Kao da je u potvrdu toga, Bobi je sa šesnaest godina izgovorio istorijsku rečenicu, usmjerenu ka svom djetinjstvu: „Djeca koja odrastaju bez oca postaju vukovi“.
(Nastaviće se)