Poslanici mira
U GRADU -TITANU
Dan smo proveli uživajući i odmarajući se na gostoljubivoj dači sovjetskog predstavništva pri Organizaciji ujedinjenih nacija u Glenkovu. Tu su bili bazen za plivanje, sportski tereni, bilijar i prelijep park za šetnju. Kasnije smo se više puta vraćali u ovu spasilačku luku poslije burnih putovanja po užarenim i zagušljivim ulicama Njujorka.
Sljedećeg jutra nakon dolaska okupili smo se u sjenovitoj aleji parka u Glenkovu.
— Koliko god da je ovdje lijepo, ipak treba otići do Njujorka — iznio je zajedničku misao Tajmanov. Njemu, dopisniku lenjingradskih časopisa i novina, a uz to još i fotografu, naravno da se naročito žurilo da što prije vidi grad-giganta.
— Evo, upravo će stići naši automobili, pa ćemo svi krenuti u grad — odgovorio je vođa naše ekipe. — Naravno, treba otići — dodao je — treba se privikavati na uslove u Njujorku, jer ćemo tamo morati da živimo, a to baš i nije neko zadovoljstvo, vidjećete i sami. Juče sam bio u gradu uveče, tamo je takva vrućina i sparina da sam jedva čekao da se vratim u Glenkov.
— Poznato je, „grad žutog đavola“ — potvrdio je riječi vođe delegacije književnim citatom Boleslavski.
— Osim toga, treba upoznati i američke šahiste — nastavio je vođa delegacije. — Dogovorili smo se da se u podne sastanemo u šahovskom klubu „Maršal“ u Njujorku.
U klubu smo vidjeli i nama već poznate američke majstore Arnolda Denkera i Hansa Kmoha, ali i šahiste koje smo prvi put sreli: visokog majstora Maksa Paveja, koji je pomalo govorio ruski, kao i mlade američke šahiste Donalda i Roberta Birna. Braća su, uprkos razlici u godinama od dvije godine, toliko ličila jedan na drugog da ih je bilo teško razlikovati. U narednim danima, vidjevši naše poteškoće, sami su pronašli način da nam pomognu da ih ne miješamo.
— Ovo je Donald — govorio bi mlađi od njih, predstavljajući sam sebe u trenutku kada bi se rukovao sa nekim od naših majstora.
Tako je postupao i stariji brat.
Iz kluba „Maršal“ otišli smo u drugi najveći šahovski klub u Njujorku — Menhetnski šahovski klub. Tamo se igralo posljednje kolo prvenstva države. Stigli smo baš u trenutku kada je mladi majstor Artur Bisgajer, pobijedivši u svojoj posljednjoj partiji, postao nedostižan za rivale. Svečano mu je uručen počasni pehar šampiona Sjedinjenih Američkih Država. Srdačno smo čestitali talentovanom majstoru na tako značajnom uspjehu.
— Šta mislite, kako će se završiti naš meč? Ko će pobijediti? Koliki će biti rezultat? — upitao nas je glavni sudija meča Hans Kmoh.
Odgovorili smo da smo mi gosti i da bismo radije voljeli da domaćini prvi iznesu svoja predviđanja o ishodu susreta.
— Tu nema šta da se nagađa — javio se mladi američki majstor Lari Evans. — Meni, na primjer, sama pomisao na neriješen ishod meča djeluje fantastično.
Pritom je lukavo pogledao visokog čovjeka koji je stajao po strani, sa krupnim i uglastim crtama lica. Bio je to Horovic — urednik američkog časopisa „Chess Review“ i autor mnogih knjiga o teoriji šaha objavljenih u Sjedinjenim Državama.
— Znate li zašto se Horovic namrštio kada je čuo Evansove riječi? — tihim glasom nas je upitao Denker. — Našao se u nezgodnoj situaciji. Jednom je, ne znam da li u šali ili ozbiljno, rekao da će dobiti većinu od predstojeće četiri partije protiv velemajstora Gelera. Naš kapiten Bisno, čim je to čuo, odmah se kladio sa njim u sto dolara. Odoše Horovicu sto dolara!
I zaista, Horovic je morao da plati sto dolara — Geler je protiv njega dobio dvije partije uz dva remija.
Ispričali su nam da nije bilo nimalo lako prikupiti novac za održavanje meča SSSR — SAD, jer vlada nije izdvajala ni centa za šah. Na kraju su sredstva sakupljena pretplatom među malom grupom šahovskih mecena. Izgleda da te žrtve ipak nijesu bile sasvim nesebične, pošto su nam govorili da su organizatori računali da će od ulaznica, televizije i radija zaraditi gotovo milion dolara.
Jasno je da je takav veliki posao zahtijevao široku reklamu.
„Rezervišite karte za najveći šahovski spektakl svih vremena“, pisao je američki šahovski časopis. „Obezbijedite svoja mjesta za najdramatičniju predstavu koja je ikada izvedena. Uživajte u raskoši i sjaju velike balske dvorane hotela ‘Ruzvelt’ i gledajte najveće šahovske majstore na djelu. Ova epska borba za svjetsko prvenstvo u šahu biće klasična i nezaboravna.“
— A zašto ovdje piše da će se voditi borba za svjetsko prvenstvo? — začuđeno je upitao svog susjeda, američkog majstora, Averbah. — Zar kod vas u SAD ne znaju da je svjetski šampion reprezentacija SSSR-a i da se svjetsko prvenstvo određuje na posebnim šahovskim olimpijadama?
— Ne obraćajte pažnju na to — umirivao je Averbaha njegov sagovornik. — To je urađeno zbog reklame, ipak ste vi u Americi.
Možda bi organizatorima i pošlo za rukom da vrate uloženi novac, a možda čak i nešto zarade, samo što smo ih mi malo pokvarili planove: pošto smo prvog dana dobili meč ubjedljivim rezultatom 6:2, odmah smo smanjili interesovanje za susret, a samim tim i zaradu od njega.
Naš susret održavao se u ogromnoj sali hotela „Ruzvelt“, koja je mogla da primi više od hiljadu ljudi. Kada smo izašli na malu pozornicu, gdje su bili postavljeni šahovski stolovi, gotovo su nas zaslijepili blicevi bezbrojnih fotografskih aparata.
Ljubitelji šaha iz Njujorka srdačno su nas pozdravili. Otvarajući takmičenje, kapiten reprezentacije SAD Aleksandar Bisno rekao je:
— I kakvu je samo ekipu poslao Sovjetski Savez! Bez ikakvog pretjerivanja može se reći da je reprezentacija sovjetskih šahovskih majstora predstavljena ovdje najjača po sastavu od svih koje su se ikada okupile u isto vrijeme u istoriji šaha.
(Nastaviće se)