Autor: Jurij Šaburov
A evo šta je rekao Aleksandar Aljehin, kada je u pariskoj kafani „Régence“ sreo profesora A. A. Smirnova, poznanika iz Sankt Peterburga — govorio je o tome bez samozavaravanja:
„Za mene nema nejasnoća u igri Kapablanke i s te strane sam savršeno pripremljen za borbu. Ipak, još uvijek ne mogu da zamislim kako ću uspjeti da pobijedim šest partija. Istina, još manje mogu da zamislim kako će on pobijediti mene šest puta…“
Aleksandar Aljehin približavao se ostvarenju svog životnog sna. Cio svoj svjesni život bio je usmjeren ka jurišu na šahovski Olimp. A sada, voljom sudbine, od njega je zavisila i buduća sudbina šahovske umjetnosti. Ćorsokak, „smrt od remija“ – ili neograničena kreativnost?..
Šahovski svijet bio je u iščekivanju događaja koji je trebalo da da odgovor na to pitanje.
MEČ U IME BUDUĆNOSTI ŠAHA
Dugom iščekivanju željenog meča s Kapablankom približavao se kraj. Uoči tog istorijskog susreta, Aleksandar Aljehin smatrao je neophodnim da uredi svoj pravni status – i prihvatio je francusko državljanstvo.
Dana 22. avgusta 1927. godine krenuo je zajedno sa suprugom na dalek put, u Argentinu. Prelazeći Atlantski okean na francuskom brodu „Massilia“, Aljehin se ponovo i ponovo u mislima vraćao zaključcima koje je donio nakon višegodišnjeg proučavanja Kapablankinog stila. On nije bio besprijekoran niti bezgrešan. Legenda o „nadigraču“ bila je pretjerana. Kapablanka je, nesumnjivo, „prvoklasni majstor, čija se snaga više temelji na intuiciji nego na kritičkom razmišljanju“.
Svoje opšte viđenje igre svjetskog šampiona Aljehin je ovako formulisao:
„U otvaranju ima veliku snaga samo kao defanzivac; središnjica je njegova najjača strana – tu, kad se ukaže prilika, zna da bude aktivan; u završnici, za prvoklasnog majstora nije opasan – jer se samo u izuzetnim slučajevima uspije uzdići iznad prosječnosti…“
S tim zaključcima stigao je Alekandar Aljehin 7. septembra 1927. godine u Buenos Ajres. Dočekan je srdačno, ali se uzdržao od bilo kakvih komentara povodom predstojećeg meča.
Dana 15. septembra 1927. održana je svečana ceremonija otvaranja meča. Sala pozorišta u Buenos Ajresu bila je prepuna. Reporteri su nastojali da zabilježe istorijski trenutak i prenesu i najmanje detalje. Prema njihovim opisima, Aljehin i Kapablanka činili su slikovit kontrast: plavokosi, nježnih crta i plavih očiju — tipičan Slaven — naspram tamnoputog Kubanca sa sivo-zelenim očima; obojica vitki, viši od prosjeka, obučeni u crna, stroga odijela.
Meč je otvorio predsjednik Argentine Marcelo T. de Alvear. Tog dana izrečeno je mnogo oduševljenih govora na račun dvojice budućih rivala. Ali vrhunac ceremonije svakako je bilo žrijebanje boja figura. Ono je imalo ne samo sportski, već i psihološki značaj za sam početak meča.
Kapablanka je imao sreće — pripale su mu bijele figure. Dobivši pravo da započne meč, svakako je namjeravao da to odmah iskoristi. Njegova neposrednost u igri bijelim figurama na pobjedu, a crnim na remi, ranije je izazivala divljenje i kod samog Laskera.
(Nastaviće se)