Poslanici mira
Šale prirode (nastavak)
Tek što smo ponovo doveli stvari u red, prišao nam je službenik imigracionih vlasti Sjedinjenih Država. Taj mladi čovjek bio je obučen u službene pantalone i ljetnju košulju kaki boje, kao i većina drugih zaposlenih na aerodromu. Izraz lica bio mu je namrgođen. Možda je samo na poslu glumio strogoću, želeći da pristigli putnici osjete poštovanje prema zemlji u koju ih puštaju.
Stajali smo ćutke, čekajući da nam priđe. Eto ga — prvi predstavnik američkih vlasti koji nas dočekuje na tlu Sjedinjenih Država! Šta će nam reći, kako će nas primiti? Petnaest pari očiju pažljivo je gledalo u njega, ukočeno u napetom iščekivanju. Najzad je progovorio i u njegovom grlenom izgovoru jedva smo razabrali prve riječi koje smo čuli na američkom tlu:
— Kada odlazite nazad iz Sjedinjenih Država?
Priznajem, takav način dočeka gostiju pomalo nas je zapanjio. Objasnili smo da se meč završava 26. juna i da bismo željeli tri-četiri dana odmora prije povratka.
— Ne, — usprotivio se službenik, — morate otići dvadeset šestog.
Zatim je, vjerovatno shvativši da je pretjerao, dodao da nam dozvoljava da poslije završetka meča ostanemo još dva dana.
Prvi krug kroz to neobično „čistilište“ bio je završen. Poslije toga svakoga od nas pozivali su u malu posebnu kabinu, gdje je za stolom sjedio drugi službenik — drugačijeg lica od prvog, ali zapanjujuće sličan po manirima.
Uzevši pasoš, dugo je preturao po debeloj knjizi s crnim kožnim povezom, tražeći prezime vlasnika.
„Jasno!“ — proletjelo mi je kroz glavu kada je došao red na mene da uđem u kabinu. — „Crna knjiga — spisak osoba kojima je zabranjen ulazak u SAD.“
Nijedno od naših prezimena nije se našlo u toj knjizi. Zajedno sa pečatom dozvole za ulazak, službenik nam je nekakvim aparatom pričvršćivao u pasoš male bijele papiriće na kojima je bilo odštampano sljedeće:
„Dozvoljava vam se boravak u Sjedinjenim Državama uz poštovanje sljedećih uslova:
- Vaša djelatnost biće ograničena isključivo na učešće u meču sa američkim šahistima.
- Tokom boravka u Sjedinjenim Državama dozvoljeno vam je kretanje samo u radijusu od 25 milja oko Njujorka.“
Kasnije je, pročitavši te tačke, jedan američki majstor duhovito primijetio:
— Kako ne shvatate, pa oni su se trudili zbog vas! Htjeli su da vam, kud god pođete, uvijek bude vidljiv američki Kip slobode!
Pasoška kontrola bila je iza nas. Ostalo je još samo da pregledaju naše kofere — mi sami već smo bili slobodni. Ušavši u sljedeću salu, konačno smo sreli američke šahiste.
Bilo je tek šest sati ujutro, aerodrom se nalazio pedesetak kilometara od grada Njujorka, a ipak, uprkos tome, dočekalo nas je mnogo Amerikanaca. Tu su bili i kapiten američke ekipe sa ženom i sinom, i predsjednik Šahovske federacije SAD, i američki majstori, i obični ljubitelji šaha. Svi su nam srdačno stiskali ruke, pričali gdje, kada i kako ćemo igrati meč, raspitivali se o posljednjim šahovskim događajima. Sve se odvijalo u jednostavnom i toplom tonu — tonu prijateljstva i međusobnog poštovanja.
— Da, — radosno reče jedan od naših velemajstora, — lijepo je saznati da te u Sjedinjenim Državama neće svi dočekivati pitanjem: „Kada odlazite nazad?“
Oraspoloženi, stali smo u red za pregled kofera. To iskušenje više nam nije djelovalo strašno. Svako od nas stao je ispod velikog slova latinice kojim je počinjalo njegovo prezime.
— Temeljno pregledaju! — nije odolio Smislov svom omiljenom izrazu. On je prvi prošao kontrolu i sada je dijelio iskustva sa drugovima.
Svaki kofer carinici su protresali do samog dna, pregledali svaku košulju koja se tamo nalazila, prelistavali svaku knjigu. I, naravno, ni kod jednog od nas nisu našli ništa za šta bi mogli da se uhvate.
Samo je jedan kofer djelovao sumnjivo. Bio je to naš zajednički kofer. U njemu smo donijeli petnaest paleških (ruska lakirana minijatura) kutija — kao poklone članovima američke reprezentacije — pehar i zastavicu za Šahovsku federaciju SAD. Upravo su ti pokloni izazvali sumnju kod carinskih službenika. Nakon međusobnog dogovora, doduše, dozvolili su da se pokloni unesu, ali su zahtijevali da za njih platimo znatnu carinu — sto dolara. Nastala je sasvim neobična situacija: ti poklanjaš — ti i plaćaš! Pošto smo odbili da platimo carinu, službenici su oduzeli kofer i umjesto njega nam izdali žućkastu potvrdu.
— Nama će makar biti lakše — mirno je rekao naš prevodilac cariniku koji je ispisivao potvrdu. — Kad bude svečano otvaranje meča, umjesto pehara i kutija uručićemo našim protivnicima ovaj papir.
Odgovor mu je bio samo ljutit pogled ispod namrštenih obrva.
Kasnije, tokom uzvratne posjete američkih šahista 1955. godine, u foajeu Kolarčeve dvorane Doma sindikata razgovarali smo o zakonima koji postoje u Sjedinjenim Državama za lica koja ulaze u zemlju.
— Kod nas postoje zakoni koji su odavno prevaziđeni, ali ipak i dalje važe — rekao je vođa američke ekipe, gospodin Rives. — Tako je, do nedavno, postojao „suvi” zakon. Niko ga nije poštovao, milioni ljudi su zbog njega patili, ali je uprkos tome zakon i dalje postojao. Uz velike muke uspjelo se da se ukine.
— Na čemu vam i čestitamo — našalio se neko od naših majstora. — Ali to je vaše unutrašnje pitanje, a otisci prstiju pri ulasku u zemlju već predstavljaju kršenje gostoprimstva.
— Ne želim da branim to pravilo — odgovorio je Rives. — Samo treba reći da je kod nas uzimanje otisaka uobičajena stvar. Čim se dijete rodi, odmah mu uzimaju otiske prstiju i šalju ih u Vašington, gdje se svi čuvaju u posebnom arhivu. To pomaže u slučaju nesreća, u ratu, ili kada je potrebno identifikovati osobu.
— Dobro, neka bude tako. A zašto je ulaznik obavezan da potpiše anketu u kojoj se navodi da vlasti SAD ne odgovaraju za moguće zadržavanje „gosta” na neodređeno vrijeme? — podsjetili su gospodina Rivesa na još jednu odredbu uslova za ulazak u SAD.
— A šta je sa tim da se ne smije ići dalje od dvadeset pet milja od Njujorka? — čulo se s druge strane.
— A pregled stvari, tako temeljit kao da se radi o policijskoj stanici prilikom hapšenja kriminalca? — dodao je neko od Amerikanaca.
Na to je gospodin Rives samo raširio ruke — gest koji je značio: „Ja za to nisam kriv!”
…Posljednja etapa provjere je završena. Na samom aerodromu odmah se održava miting, izgovaraju se tople riječi, svi govore o velikom značaju koji ima naš dolazak za uspostavljanje normalnih odnosa između naših zemalja, za jačanje prijateljstva i međusobnog razumijevanja između američkog i sovjetskog naroda.
Odmah sa aerodroma, bez odlaska u Njujork, krenuli smo u Glenkov, na sovjetsku daču. Kada smo stigli tamo, na lokalnim satovima bilo je oko osam časova ujutru.
— Molim vas, doručkujte — pozvao nas je kuvar sovjetske kolonije, koji nas je u naredne dvije sedmice preko okeana hranio izvrsnim jelima ruske kuhinje.
— Ma kakvi, kakvi, mi ne samo da smo doručkovali, nego smo čak stigli i da ručamo u avionu — pokušali smo da odbijemo ponudu.
— Ručak ćete imati kasnije, za nekih četiri sata, a sada, izvolite na doručak — nepokolebljivo je insistirao gostoljubivi kuvar.
Nije bilo druge, morali smo da pristanemo. To je bilo utoliko lakše što su nas sa stola gledala veoma primamljiva jela. Doručkovali smo, a ubrzo smo još jednom ručali. Dva doručka i dva ručka u jednom danu — to nam se još nikada nije dogodilo! Priroda je i ovaj put odigrala još jednu šalu s nama.
(Nastaviće se)