Aljehin (53.nastavak)

Autor: Jurij Šaburov

Veliki događaj za šahovski svijet bio je 17. Kongres Britanske šahovske unije. Održan je od 11. jula do 19. avgusta 1922. godine u Londonu. U njegovom programu bila su tri turnira: glavni, s učešćem vodećih majstora, i dva sporedna. Posebno interesovanje izazvalo je učešće Hozea Raula Kapablanke, koji je prvi put nastupao u svojstvu svjetskog šampiona.

Neposredno prije početka ovog takmičenja, u bečkom listu pojavila se prilično zanimljiva kolumna S. Tartakovera pod naslovom „Portreti maestra“, u kojoj je dao karakteristike Kapablanke, Aljehina, Rubinštajna i Retija. Evo šta je, između ostalog, u njoj pisalo o Aljehinu:

„Tokom protekle godine izuzetno opasan protivnik Kapablanki pojavio se u liku Moskovljanina Aleksandra Aleksandroviča Aljehina, čija oštra, originalna igra stiče sve više pristalica i poklonika. Kakva igra, takav čovjek – plavokos, visok, širokih ramena, ozbiljan. Zanimljiva je paralela između njega i njegovog duhovno srodnog zemljaka Bogoljubova, koji je na posljednjem velikom šahovskom turniru u Pještjanima bio prvi. Dok spokojna mirnoća šahovskog epikurejca Bogoljubova kao da govori: kako je lijepo igrati šah, odmah upada u oči aristokratska nervoza Aljehina, čije oštre, vječito nezadovoljne crte lica uvijek odražavaju nezadovoljstvo: jer se može igrati još bolje! ‘Pobjeđujem, dakle postojim’ – to je najuspjeliji izraz šahovske filozofije Aljehina. Zato nije ništa čudno što meč Aljehina s Kapablankom za titulu svjetskog prvaka obećava da bude zaista izuzetni šahovski događaj, gdje će, između ostalog, biti suprotstavljene velike kulture: ponosna zapadna i brzo rastuća istočna. Tokom londonskog takmičenja, po mom mišljenju, najbolje šanse biće na strani smjelog Moskovljanina…“

Kako su pokazali rezultati londonskog turnira, duhoviti maestro i književnik gotovo da nije pogriješio u svojoj prognozi. Aljehin je igrao sjajno, ali Kapablanka još bolje. To je bilo razdoblje procvata šahovskog stvaralaštva Kubanca. Ono što je Aljehin rekao godinu dana ranije: „Šahovska snaga Kapablanke dostigla je vrhunac; kristalno jasno vođenje otvaranja i središnjice partije spojeno je s nenadmašnom tehnikom završnice…“ – nije izgubilo svoju snagu.

Kapablanka je ubjedljivo dokazao svoju nadmoć, osvojivši prvu nagradu sa 13 poena iz 15 partija. Aljehin je zaostao za njim poen i po, ali takođe nije pretrpio nijedan poraz. Imao je 8 pobjeda i 7 remija, uključujući i remi sa svjetskim šampionom.

Iza Aljehina nagradna mjesta zauzela je čitava plejada najjačih šahista: 3. mjesto — Milan Vidmar, 4. — Akiba Rubinštajn, 5. — Efim Bogoljubov, 6. i 7. — Richard Reti i Savijeli Tartakover, 8. i 9. — Gesa Maroci i Frederik Jejts.

Londonski turnir iz 1922. godine ušao je u istoriju šaha i zbog toga što su na njemu vođeni pregovori o regulisanju uslova za održavanje mečeva za titulu svjetskog prvaka. Pripremljen je i potpisan dokument od 22 člana, koji je dobio naziv Londonski sporazum. Na njemu su svoje potpise stavili H. R. Kapablanka, A. Aljehin, E. Bogoljubov, M. Vidmar i A. Rubinštajn.

Iz sadržaja osnovnih tačaka ovog dokumenta navešćemo samo nekoliko:

1. meč se igra do 6 dobijenih partija (remiji se ne računaju);

2. svjetski šampion je dužan da brani svoju titulu u roku od godinu dana od trenutka kada dobije izazov od priznatog majstora;

3. svjetski šampion nije obavezan da brani titulu ukoliko nagradni fond iznosi manje od 10.000 američkih dolara i ako unaprijed nije uplaćen depozit od 500 dolara blagajniku;

4. od ukupne sume nagradnog fonda šampion dobija 20% kao honorar za učešće u meču, a od preostalog iznosa pobjednik dobija 60%, poraženi 40%;

5. šampion ima pravo da odredi datum početka meča i mora započeti igru bez obzira na bilo kakve razloge, najkasnije u roku od 40 dana — u suprotnom gubi titulu;

6. onaj ko osvoji titulu svjetskog šampiona dužan je da je brani pod istim uslovima.

Potpisivanje Londonskog sporazuma imalo je za cilj da se uredi čitav sistem takmičenja za svjetskog šahovskog šampiona, i mnoge njegove odredbe važe i danas.

-Nastaviće se-