MISLIM NAGLAS
Piše: Uslan Misalov
Danas se mnogo piše o tome ko je u pravu, a ko je kriv u situaciji kada igrač na koga bi trebalo da se ugledamo ne izađe na partiju. Iznijeću samo svoje mišljenje, sve ostalo je za mene prazna priča.
1. Na tehničkom sastanku dogovoreno je da se sve partije računaju za rejting. Zakon je strog, ali MORA DA BUDE isti za sve.
2. Turnir je eksperimentalnog karaktera, format nije idealan, održava se prvi put, testira se i zadatak svakoga ko je uključen jeste da ne stvara presedane.
3. Živimo u vremenu kada šah odavno više nije plemenita, uzvišena, intelektualna igra. Ne treba ići daleko da bismo pronašli primjere. Mogao bih bez razmišljanja da navedem desetak, papir sve trpi, ali čemu, kada ionako svi sve znaju.
4. Već godinama nas uvjeravaju u priču „šah je izvan politike“. Laž na laž. Tužno je vidjeti u šta se FIDE pretvorila, izvršavajući političke naloge, dopuštajući jednima da učestvuju na takmičenjima, a drugima ne. Šta ono piše na ulazu u svetinju nad svetinjama: Gens una sumus (na latinskom – „Mi smo jedna porodica“ ili „Mi smo jedan narod“). Zaista, nije smiješno.
5. Doživjeli smo vremena u kojima učesnici prije susreta ne pružaju jedni drugima ruku, a to se sada smatra normalnim. Sport je izvan politike, zar ne? I za to neće biti nikakvih posljedica. Jer uvijek se može pronaći način da se zaobiđu pravila.
6. Mene su učili drugačije. Usađivali su mi drugačije istine. Danas to nije moderno, ali mi, ta generacija ljudi, pripadamo vremenu mamuta, nas više ne možete preoblikovati. Na samom početku, crno na bijelo, polako, odmjerenim korakom, izdvaja se POŠTOVANJE. I ono je bilo kamen temeljac svega što postoji u sportu.
Učili su nas da prije svega poštujemo ne samo onoga s kim sjedimo za istim stolom i dijelimo hljeb, čuvajući uspomenu na očeve i đedove, već prvenstveno neprijatelja.
On je isti kao ti, samo se nalazi na drugoj strani barikade. Nije ni loš ni dobar, jednostavno imate različite poglede na svijet. Možda bi čak i ti u nečemu želio da budeš poput njega, prepoznajući njegove vrijednosti, ali između vas postoji linija. Ona koja te iznutra reže na komade.
7. Ne pružiti ruku prije partije znači staviti nešto iznad činjenice da si Čovjek dostojan poštovanja. Častan. Da smo „svi mi jedna porodica“.
8. Kako je samo lako preturati po prošlosti, ukazivati na greške i propuste velikana. Eno ga ovaj, eno ih oni, eno tada, kako ih samo nije bilo sramota! Dobro, ali šta se promijenilo? Neće proći ni pola vijeka, a o živim šampionima današnjice govoriće se isto. I daj Bože da ne bude još gore.
9. Živimo u vremenu kada nikoga nije briga za tvoje mišljenje ako se ono ne poklapa s mišljenjem onih iznad tebe. Ne daj Bože da uradiš nešto pogrešno, kažeš nešto što ne treba ili postupiš na neodgovarajući način – budi spreman da te pojedu upravo tvoji. I to u svakoj zemlji. Ali sport je izvan politike, zar ne?
10. Veoma mi se dopao govor Mirre Andrejeve poslije meča sa Elinom Svitolinom. Znate šta je bilo u njemu? POŠTOVANJE.
„Prije svega, želim da zahvalim svom timu, koji mi svakog dana pomaže, gura me naprijed i tjera da radim na granici svojih mogućnosti. Hvala im što su uz mene.
Takođe želim da čestitam Elini i njenom timu na sjajnoj sedmici. Imala si izvanrednu sezonu. Znam koliko je teško izgubiti u finalu. Imala si fantastičnu sezonu. Ne mogu ni da zamislim koliko ti je teško – imaš malu kćerku, divna si majka, a onda se vratiš i uradiš sve ovo… Čestitam tebi i tvom timu i želim ti sve najbolje u narednoj sezoni.“
Eto, upravo to nedostaje savremenim sportistima na svim nivoima. Da ostanu Ljudi. Uprkos svemu i bez obzira na sve.
11. Učili su me da tokom partije nema prijatelja. To je sporno mišljenje, ali ima pravo na postojanje. U svakoj partiji, što je očigledno, svaki igrač nastoji da pokaže najbolje što može. Želeći da pobijedi. Ali kada pobijediš, budi plemenit. Odaj poštovanje onome ko je na kraju poražen. Onaj ko ti je prije partije bio prijatelj, ostao je to i poslije nje. Jer to je samo igra. Poslije nje počinje pravi život.
12. Ali vratimo se našoj stvarnosti. Ovo nije prvi put da 16. svjetski prvak stavlja svoj ego iznad pravila. Nije prvi, a siguran sam ni posljednji put. Postoje pravila propisana pravilnikom i ti ih ili poštuješ ili ne učestvuješ na turniru. Sve je jednostavno.
Ponoviću još jednom: na tehničkom sastanku dogovoreno je da se sve partije računaju za rejting. U vezi s tim, zanimljivo je kakvu će odluku donijeti FIDE: da li smo svi jedna porodica ili neko u toj porodici znači više od ostalih?
13. Glavni sudija turnira Total Chess Pilot, Anastasija Sorokina, komentarisala je nedolazak 16. svjetskog prvaka.
„Magnus je prišao prije početka partije, pošto je već obezbijedio pobjedu u meču bez obzira na rezultat klasične partije. Pitao je da li će to imati bilo kakav uticaj i kakve bi mogle biti posljedice u tom slučaju. Naravno, ova partija se ne uzima u obzir prilikom obračuna rejtinga.“
Gospođo sudija, oprostite, zar je to tako moglo? U čemu je onda bio smisao tehničkog sastanka?
A onda slijedi još zanimljivije.
„Bibisara nije bila obaviještena o tom razgovoru, jer je prema pravilniku dozvoljeno kašnjenje od 15 minuta. Igrač je mogao da se predomisli, pa smo, naravno, pokrenuli satove. Čekali smo 15 minuta, nakon čega je, kao što sam već rekla, registrovan rezultat“, zaključila je glavni sudija.
Dakle, vi znate da igrač neće doći, jer je to očigledno, ne obavještavate drugog igrača i… sve je u skladu s pravilima. U skladu s kojim pravilima? Znači, zahvaljujući ovoj rupi u pravilniku, sada svako može tako da postupi. Jesam li dobro razumio ili je to privilegija samo za „moćnike ovoga svijeta“?
A o tome se, inače, već oglasio izvršni direktor (CEO – Chief Executive Officer) projekta Total Chess, Kjell Madland:
„– Magnus je razgovarao sa sudijskim timom o situaciji. On je već pobijedio tog dana – prema sistemu bodovanja obezbijedio je pobjedu za taj dan i osvojio dovoljno poena da bi pobijedio. Zato nije želio da igra posljednju partiju i nije bilo potrebe da to učini.
– Što se tiče pravila, ona su ista za sve. Ne možemo praviti nikakve izuzetke za pojedine igrače – ista pravila važe za svakoga. Prema tome, ako se ubuduće nešto slično dogodi nekom drugom, postupiće se na isti način“, izjavio je Madland.
Ipak, nije svako pružio tako nedvosmislenu podršku jednom od ovovremenih šahovskih besmrtnika.
„Teško je komentarisati tako jadno i nesportsko ponašanje“, napisao je bivši generalni direktor FIDE Emil Sutovski na društvenim mrežama.
Na to je odmah reagovao šahovski ekspert norveške televizije NRK, međunarodni majstor, pravnik i televizijski komentator Torstein Bae:
„Sada se situacija dodatno zaoštrava nakon što je Magnus odbio da igra klasičnu partiju protiv Asaubaeve“, istakao je norveški ekspert. „Plašim se da će Sutovski ponovo narušiti odnose između Magnusa i FIDE i da će zbog toga naš momak razmisliti o odustajanju od učešća na svjetskom prvenstvu krajem decembra. Nevjerovatno je da Sutovski sebi stalno dozvoljava tako neprofesionalne izjave na društvenim mrežama“, dodao je Bae.
Ljudi, a zašto ste se svi odjednom toliko uznemirili?
14. Kako danas bez grupe za podršku? Bez njih nije zanimljivo. Odmah mi pada na pamet situacija kada je 16. svjetski prvak optužio svog protivnika Hansa Niemanna za varanje. Znate li šta je rekla naša svima omiljena Judit, gostujući na nacionalnoj televiziji, odgovarajući na pitanje novinarke šta misli o tome? Rekla je da je potpuno sigurna da je Magnus u pravu, jer – pripremite bubnjeve – on to inače ne bi izjavio. Naprosto dirljivo. Grupa za podršku uvijek mora da postoji, to je svetinja. Ali vjerovati da veliki ljudi ne griješe… zaista je smiješno.
A evo šta o tome misli Vesli So, koji je stao u odbranu Karlsena:
„– Mislim da je to sasvim u redu – kaže So. – Vidio sam kako je razgovarao s organizatorima prije partije, tako da je vjerovatno od njih tražio dozvolu. Unaprijed je razgovarao s rukovodstvom i oni su se vjerovatno složili da ga jednostavno puste.“
Brate, zamisli da nisi jedan od šahovskih besmrtnika, već običan smrtnik, kakav si nekada bio. Samo se na trenutak stavi na mjesto igrača koji je želio da igra protiv snažnog šahiste. Takva prilika ne ukazuje se često, s obzirom na to da šahovski besmrtnici obično igraju na svojim turnirima. I ti se, dakle, pripremaš za partiju, imaš neki plan igre, želiš da izađeš na megdan, a onda – hop, momak se predomislio. I kome je potrebna takva pobjeda, bez igre? Gdje je poštovanje prema protivniku? Ali, hajde da čujemo šta So dalje kaže:
„Ja bih na Magnusovom mjestu uradio isto. Već si pobijedio u meču. Iskreno, ne vidim u tome ništa loše, jer on nema apsolutno ništa da dobije. Da, to je protivno pravilima, ali pravila postoje da bi se kršila, važno je ipak poštovati duh zakona. Mislim da je to sasvim normalno. Zašto bi uopšte igrao? Ako pobijedi, dobiće jedan rejting-poen, a ako izgubi, izgubiće devet.“
Ljudi, šta vi to konzumirate, shvatate li uopšte o čemu govorite?!
15. Mogao bih ovdje još mnogo toga da napišem o savremenim šahovskim besmrtnicima, ali smatram da nema potrebe da razočaravam njihove fanove. Neka vjeruju. Mada, s druge strane, jedna od zapovijesti glasi: „Ne pravi sebi idola“, ali ko se toga danas sjeća?
Poštujem šahovske besmrtnike zbog onoga što su učinili za šah. Zbog njihovog doprinosa. Zbog razvoja. Ali postoji jedno malo ALI: biti veliki sportista, ne nužno šahista, ne znači biti i Čovjek dostojan poštovanja. Nikoga ne osuđujem. Nemam moralno pravo na to, svi mi imamo dovoljno kostura u ormaru. Ali čini mi se da je krajnje vrijeme da FIDE bude dosljedna i da ne zaboravi da smo svi jedna porodica i da su pravila jednaka za sve.
16. Takođe ne razumijem kada igrači napuštaju turnir koji im ne ide dobro, tri-četiri kola prije kraja, a ponekad i ranije, i zbog toga ne snose nikakve posljedice. Ljudi, jeste li vi ozbiljni? Shvatate li da nekome time uništavate mogućnost da ostvari normu? Shvatate li da NIJE NORMALNO napustiti turnir samo zato što vam ne ide? U najvećoj mjeri takve novotarije demonstrira talentovana omladina iz ne jedne, već iz brojnih zemalja. I to ne samo iz desetak njih. A najsmješnije je što za to ne snose nikakve posljedice.
17. Ne razumijem zašto se za korišćenje elektronskog uređaja u prostoriji dobija poraz, a za iskazivanje nepoštovanja prema protivnicima sve prolazi kao da se ništa nije dogodilo. Mislim na bilo kakav oblik nepoštovanja: bilo da je riječ o napuštanju turnira, odbijanju da se pruži ruka, nedolasku na partiju… Spisak je dug. Objasnite mi zašto je tako. Zar je to zaista normalno?
18. Drago mi je što sam već odavno čvrsto zakoračio u trenerske vode i što sve ovo ne moram neposredno da gledam kao igrač. Ali, po mom mišljenju, ako FIDE na ovo zažmuri, to će biti znak s najvišeg mjesta da pojedinci mogu da krše pravila. Malo češće. S visine svog zvonika.
Često me vuče prošlost. Toliko mi nedostaje. Ti osjećaji, ta druženja, te analize poslije partija, pa i poslije uz šolju čaja. Nedostaju mi bilteni koji su se štampali tokom turnira. Ta atmosfera u kojoj su svi bili jednaki. Bez svih tih šahovskih besmrtnika. Oni me ne zanimaju. Govorim isključivo u svoje ime.
19. Može li mi neko zaista objasniti kakvo je zadovoljstvo gledati partije u kojima većinu poteza odigraju mašine? Dakle, jedan tip nauči varijantu, drugi tip nauči varijantu, pa se ta dvojica nadmudruju dok god im pamćenje čuva pripremu u glavi. A najčešće pobjeđuje onaj čija je varijanta naučena nekoliko poteza dalje. Eto, to je naš savremeni šah šahovskih besmrtnika. Je li to još nekome zanimljivo? Ja s mnogo većim zadovoljstvom gledam partije običnih smrtnika, jer u njima barem ima igre.
20. Znam jedno: da bi sistem funkcionisao, s vremena na vrijeme potrebno je mijenjati njegove djelove. Mašina neće raditi kao nova ako su neki njeni djelovi zastarjeli. Kao što je poznato, promjenom mjesta sabiraka zbir se ne mijenja. Potrebna je svježa krv. A nje nema. I dokle god bude tako, nećemo moći da računamo na to da smo svi jedna porodica, ma koliko to željeli.
21. Svi pokušavamo da ubrzamo, kao da nekuda bježimo od samih sebe. Odigramo partiju – trčimo dalje. Negdje kasnimo – trčimo. Ne stižemo da uradimo ono što smo planirali – žurimo. Tekst je predugačak, na štetu sadržaja – skraćujemo ga. Neka tekstovi i nisu toliko važni, sada skraćujemo i kontrole vremena. Pojavila se brza klasika. Kao spora smrt.
Ali ne sporim. Kako se kaže: žirafa je velika, ona bolje vidi. Imam samo jednu molbu, neka sve te kontrole budu kakve god hoće, ali da ne zaboravimo da smo svi jedna porodica. Bez obzira na to kojem narodu ili plemenu pripadamo. I da sport treba da bude izvan politike.
(Preneseno sa fejsbuka)