
F. Braga, K. Ljardo, K. Minser
BOBI FIŠER. LEGENDA.
Život i partije najvećeg šahovskog genija
Moskva 2012
Fišer je ušao u salu, obučen u crni džins, svijetlju košulju sa plavo-bijelim prugama, sa odgovarajućim kravatom i braon kožnom jaknom. Išao je, čvrsto držeći torbu u desnoj ruci. Na glavi je nosio šešir koji mu je poklonio prijatelj, velemajstor Miguel Kinteros.
Miguel Kinteros je bio organizator Fišerovog brzog povratka u Argentinu. Suptilna igra na šahovskoj tabli — El Negro, kako su ga zvali kolege, otišao je da potraži Fišera, noseći sa sobom „zemaljski“ poklon — kožni šešir, kupljen za 70 dolara. Kada je Fišer uzeo poklon u ruke, emocije su ga preplavile do te mjere da nikada više nije otkrivao svoju ćelavu glavu na svijetlu dana. Ubrzo je šešir postao njegov vjerni saputnik u svim njegovim putovanjima. Fišer se ponašao sa poklonom kao dijete sa omiljenom igračkom, čije je srce bilo ispunjeno zahvalnošću.
U Hamburgu, još prije prelaznog slijetanja u Madridu na putu za Buenos Aires, Fišer je iznenada rekao Kinterosu:
— Miguele, sačekaj me ovde, brzo ću se vratiti.
Kada je kašnjenje počelo izazivati zabrinutost, pojavila se ogromna figura Fišera sa sviralom u rukama.
— Ovo je za tebe, sada želim da ti uzvratim poklon.
Kinteros je pažljivo razmotao poklon i otkrio kutiju sa Rolex President satom, čija je približna vrednost bila 10.000 dolara. To je bio uzvratni gest za kupovinu šešira. Potpuno iskren postupak tipičan za Boba Fišera.
Takva osobina jednostavnosti i dobrodušnosti genija sa srcem djeteta; postupak koji je bio jasan i dijeljen onima koji su činili uski krug njegovih bliskih prijatelja.
Uveče, dan prije press konferencije u muzeju Hauerte, grupa majstora i menadžera pozvala je Fišera u restoran Rima Banana, smješten u jednom od najskupljih kvartova Buenos Airesa. Tokom večere Fišer je govorio samo o šahovskim temama, i djelovalo je da mu je glavna svrha bila da pokaže ljubiteljima drevne igre kako su 170 partija koje su između 1984. i 1990. godine odigrali Anatolij Karpov i Garri Kasparov bile namještene. Nesumnjivo, ovo pitanje ga je mučilo, pa je razmišljao o tome da napiše knjigu sa detaljnom analizom svake partije.
Veče se bližilo kraju, poslednji komad pice — sa šunkom i mocarelom — stajao je pred svima, ali niko, činilo se, nije želio da je proba. Nakon dugog razmišljanja, Fišer, koji još nije bio sit, smislio je čitav plan, sastavljen od pitanja i odgovora za svakog od svojih suputnika, nudeći im poslednji i jedini komad pice. Niko nije popustio, svi su brzo shvatili da je Fišer zapravo ciljao na taj komad, pa su jedan po jedan odbijali ponudu. S poslednjim „ne“, na Fišerovom licu pojavio se dječiji osmijeh, kao da je dobio novu igračku. Njegova usta su se otvorila do granica mogućeg, a on je zaista pojeo čitavu porciju.
Možda mnogi neće razumjeti Bobija, ili će njegovo ponašanje smatrati nedovoljno odgovornim, ali ovo je još jedan dokaz gotovo dječijeg ponašanja čovjeka od 53 godine. On pokazuje svoje strahove i sumnje kako bi izbjegao da uradi nešto nedopustivo pred očima drugih. Isti taj čovjek, koji je često činio altruističke i infantilne postupke, pokazivao je i svoju tamnu stranu, kad nešto naruši njegov mir.
Vjerovatno se nešto slično dešavalo kad je išao do svog radnog stola — mjesta koje je izabrao za press konferenciju i najavu svjetske premijere Fišer-randoma — u dubini njegovih čistih plavih očiju pojavila se sjenka straha i gađenja, upućena ka praznom dijelu muzeja Arturo Hauerte.
Fišer je brzo shvatio da je njegov imidž mnogo izgubio na popularnosti od poslednje posjete ovoj zemlji, prošlo je već 25 godina. Zbog toga je sa svakim korakom ka sceni vejrovatno sve jasnije shvatao da pad interesa sa strane javnosti i novinara predstavlja očigledan znak neuspjeha projekta još prije nego što je zvanično započeo. I da neće dobiti novac za zvaničnu prezentaciju svog izuma, a nije namjeravao ni da pokloni autorska prava.
(Nastaviće se)