
Povod za objavljivanje članka s ovako neobičnim naslovom i sadržajem za jedan šahovski časopis bila je pojava nove knjige Emanuela Laskera u inostranstvu, pod naslovom „Zdrav razum u kartama“ [1], kao i dva osvrta na tu knjigu: jedan u broju 7 časopisa „Šahovski listić“, a drugi u broju 8 časopisa „Wiener Schach-Zeitung“.
Može li se na istu tablu – čak i sa uskog stanovišta, posmatrajući ih samo kao vid umnog sporta – staviti šah i kartaške igre? Naravno da ne može. Čak i ako zanemarimo igru za novac, bez koje kartaške igre ne prolaze, i odbacimo veliki dio uzbuđenja koje proizlazi iz te novčane zainteresovanosti, ipak ostaje suštinska razlika između šaha i kartaških igara. Dok u šahu, uopšteno govoreći, preovladava snaga uma sa svim svojim osobinama, a slučaj igra ulogu samo u pojedinim situacijama, u kartama, uopšteno govoreći, preovladava slučaj, dok samo u određenim, pojedinačnim situacijama odlučuje „zdrav razum“. I koliko god debelih i učenih knjiga bilo napisano o kartama, ova osnovna razlika ostaće na snazi.
Drugo je pitanje da li se kartaške igre mogu uzeti kao građa za objašnjenje i razradu teorije vjerovatnoće. Na to pitanje treba odgovoriti potvrdno. Ako se, dakle, obratimo novoj knjizi Emanuela Laskera, vidjećemo da Lasker uopšte nije „skliznuo od filozofije i šaha ka kartama“, već se prihvatio temeljne razrade teorije vjerovatnoće i njene primjene na niz igara.
Da je naše stanovište sasvim opravdano, uvjerićemo se upoznavanjem sa sadržajem Laskerove knjige (što ćemo ostaviti za drugi put). A sada ćemo prenijeti osvrt iz časopisa „Wiener Schach-Zeitung“, čiji je autor R. Špilman. Ovaj osvrt toliko je zanimljiv da ćemo ga objaviti u cjelini.
„Može izgledati čudno što se u šahovskom časopisu odjednom prikazuje knjiga o kartaškim igrama. Očigledno je razlog tome što je njen autor Lasker. Međutim, i bez toga postoji velika povezanost.
Navedena knjiga samo je prvi tom „Enciklopedije igara“, na kojoj Lasker već dugo radi. Igre koje se igraju na tabli, među kojima naš šah zauzima prvo mjesto, biće obrađene u narednim tomovima. Ako prihvatimo današnje shvatanje da je šah umni sport, onda nesumnjivo moramo priznati srodnost šaha s drugim granama istog takvog sporta.
Umijeće i metod kojim bivši svjetski prvak objašnjava suštinu kartaških igara, način na koji oprezno i duboko razmatra tri faktora igre – „izvjesnost, vjerovatnoću i mogućnost“ – zaista su zadivljujući i sveobuhvatni.
Ipak, tokom čitanja ove knjige pomalo me neprijatno iznenadilo sljedeće: moj dobri stari prijatelj – škus 1, koji mi je već priuštio mnogo radosnih trenutaka, u njoj se uopšte ne pominje. To me utoliko više čudi što austrijska igra tarok, u svom savršenom obliku, spada među najbogatije i najteže kartaške igre i po svojoj složenosti nadmašuje danas toliko moderni bridž. Uzgred, ni sam dr Lasker ne odbija dobru partiju taroka.“
Ako imamo u vidu opšteprihvaćen negativan odnos prema kartaškim igrama u našem Savezu, koje u sebi odražavaju sve najgore strane buržoaskog morala i navika, biće nam sasvim razumljiva pomalo ishitrena bilješka „Šahovskog listića“, jer ona pogrešno ocjenjuje samog Laskera.
Nama, sovjetskim šahistima, lik Laskera i njegove ideje dobro su poznati, naročito još od vremena međunarodnog šahovskog turnira u Moskvi. Smatramo da se samo u naletu ljutnje moglo govoriti o tome kako se Lasker prodao za novac, kako je ovom knjigom „neslavno završio svoju karijeru“ i kako bi od njega trebalo da se okrene cjelokupna sovjetska šahovska javnost.
A to što će „buržoaski“ izdavač, zarad profita, uljepšati rođenog oca – to je poznato, i za to se Lasker nikako ne može kriviti.“
L. J. Frenkel
Izvor: „64“, 1930, br. 20–21.