
Moskva 2012
U spomen Volođi Simaginu
Od velemajstora moje generacije, jedan od najsjajnijih i najneobičnijih bio je, bez sumnje, Vladimir Pavlovič Simagin.
Svijetlo lice posuto pjegama, izražene jagodice, naočare s tankim metalnim okvirom i svijetla, slamnatožuta kosa koja je neposlušno štrčala na tjemenu – takvog pamtim Volođu kada sam ga prvi put vidio. Bilo je to ljeta davne 1935. godine u šahovskom paviljonu Centralnog parka kulture i odmora u Moskvi. Tamo sam igrao turnir četvrte kategorije. On je već imao drugu kategoriju i s pravom je važio za jednog od najjačih moskovskih školaraca. Simagin je bio potpuno opčinjen šahom i sjedio je za tablom od otvaranja do zatvaranja paviljona.
Brzo je napredovao i već prije rata dostigao majstorski nivo. Tokom čitavog rata, oslobođen vojne službe zbog zdravstvenih razloga, Volođa je radio kao bravar u avionskoj fabrici u Tušinu. Radio je po dvanaest sati dnevno, nije dovoljno spavao niti imao dovoljno hrane, ali je ipak uspijevao da pronađe vrijeme za šah. Nosio je vatiranu jaknu, grube cipele s drvenim đonom, a zimi iznošenu ušanku.
Godine 1944, u polufinalu prvenstva države, Simagin je ispunio normu za majstora. Igrao je agresivno, težio oštrim i dinamičnim pozicijama i odlično se u njima snalazio. U otvaranju je često primjenjivao originalne, nekonvencionalne sisteme.
Pamtim i jednog sasvim drugačijeg Simagina – pravog dendija. U velikim naočarima s rožnatim okvirom, sa sivim šeširom širokog oboda i kvalitetnim crnim kaputom. Takav se pojavio preda mnom na dan polaska u Čehoslovačku, na meč Moskva – Prag, prve poslijeratne godine.
Tako se dogodilo da su naši šahovski putevi dugo tekli uporedo. Učestvovali smo na istim turnirima – prvenstvima Moskve, polufinalima i finalima prvenstva države, raznim ekipnim takmičenjima. Bili smo i rivali i saigrači u istoj ekipi, zajedno nastupali u inostranstvu i više puta dijelili istu hotelsku sobu.
Vladimir Pavlovič bio je zanimljiv i prijatan sagovornik. Odlično se snalazio u književnosti i o svemu je imao sopstveno mišljenje. O šahu je mogao razgovarati cijele noći, raspravljati i strastveno braniti svoje stavove. Bio je to velemajstor sa sasvim originalnim pogledima i ukusom, uvijek spreman da ih brani ne samo u raspravama, već i za šahovskom tablom.
Neće biti pretjerivanje ako se kaže da Vladimir Pavlovič u analizi nije imao ravnog. Nije slučajno što su ga Kotov i Smislov angažovali kao sekundanta i trenera. Sjećam se kako je 1946. godine, u polufinalu prvenstva države, imao jednu za drugom prekinute partije, i to, kao za inat, sve u složenim i zamršenim pozicijama. Danonoćno ih je analizirao, ne razdvajajući se od džepnog šaha ni za vrijeme obroka ni u krevetu. Često je uspijevao da pronađe zaista zadivljujuća rješenja. Međutim, takva neobuzdana posvećenost nije mogla proći bez posljedica i odražavala se na njegove rezultate. Od neprekidnog mentalnog napora Simagin bi se iscrpio, pa je naredne partije igrao sve slabije.
S druge strane, upravo mu je strast prema analizi mnogo pomogla u dopisnom šahu. Tu je analitički talenat Vladimira Pavloviča došao do punog izražaja i uspio je da stvori prava remek-djela.
Nažalost, zdravstveno stanje prerano je zaustavilo razvoj Simaginovog izuzetnog talenta. U ranom djetinjstvu bio je slabašno i bolešljivo dijete. Volođa mi je jednom ispričao kako je, zajedno s majkom, otišao kod ljekara. Nakon pregleda, doktor ga je zamolio da izađe iz ordinacije. Stojeći iza vrata, Simagin je čuo kako ljekar kaže njegovoj majci:
– Izvinite, gospođo, ali ovaj dječak neće dugo živjeti!
To mračno proročanstvo visilo je nad njim poput Damoklovog mača tokom čitavog života i vidno mu zagorčavalo svakodnevicu. Već u zrelim godinama svaku slabost ili zdravstvenu tegobu doživljavao je kao prijetnju smrti.
Preminuo je 1968. godine, prije nego što je navršio pedesetu godinu života. Simagin je umro u Kislovodsku, u hotelskoj sobi, tokom međunarodnog turnira, samo dan nakon što je ostvario veličanstvenu pobjedu.
Moj prijatelj Nikolaj Glazkov
Ne mogu a da ne ispričam još o jednom svom prijatelju.
I Glazkov i ja bili smo s Arbata – arbatovski dječaci tridesetih godina. Samo što sam ja živio na samom početku ulice, u prvoj uličici s lijeve strane, a on na njenom kraju, s desne strane. Na Arbatu smo imali mnogo prilika da se sretnemo – kod akvarijuma u prodavnici za kućne ljubimce, u bioskopu „Mladi gledalac“ ili u knjižarama, gdje se dječurlija uvijek okupljala. Vjerovatno smo se više puta mimoilazili, ali bez upoznavanja – naše vrijeme za to još nije bilo došlo.
Ipak, s Glazkovljevom poezijom upoznao sam se još u tim dalekim prijeratnim godinama. Bilo je to, čini mi se, 1938. godine. Ne sjećam se više kojim povodom, ali poveo sam raspravu o poeziji sa svojim drugom, riđokosim i pjegavim Venjkom Levinom.
– A znaš li šta je o tome rekao pjesnik Nikolaj Glazkov? – upitao me je i, ne čekajući odgovor, izgovorio četvorostih:
Šta su dobre pjesme?
One koje nisu nalik drugima.
Šta su loše pjesme?
One koje nisu nikakve.
Od tada bi, kad god bi čitao stihove, Levin često dodavao:
– Kako je rekao pjesnik Nikolaj Glazkov.
Pjesme s kojima me je upoznavao zaista nisu ličile ni na šta drugo. U njima se osjećao pravi pjesnički talenat. Međutim, pjesnika Nikolaja Glazkova nisam poznavao. Dobro sam, međutim, znao da je sam Venjka bio zaljubljenik u poeziju i da je pohađao književni kružok kojim je rukovodio poznati pjesnik Ilja Seljvinski.
(Nastaviće se)