V. I. LINDER, I. M. LINDER: ŠAHOVSKA ENCIKLOPEDIJA (159. nastavak)

V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004

TORRE (Torre) Karlos (1905–1978), meksički velemajstor.

„Prvi koraci Torrea upravo su takvi kakvi bivaju kod budućih svjetskih prvaka“, pisao je Emanuel Lasker (1924). Do tada je 19-godišnji šahista ostvario uvjerljive pobjede na dva američka turnira (1923. i 1924), dobivši 24 partije od 30 i ne izgubivši nijednu! O Karlosu se počelo govoriti u Evropi i dobio je pozive na prestižne turnire 1925. godine u Baden-Badenu, gdje je, iako zauzeo 10. mjesto, bio ispred Richard Rétija, Rudolf Spielmanna i Siegbert Tarrascha; u Marijanskim Laznjama (2–3. mjesto zajedno sa Frank Marshallom), te u Moskvi (5–6. mjesto sa Savielly Tartakowerom).

Veliki utisak ostavile su njegove pobjede u Moskvi nad Emanuel Laskerom uz pomoć kombinacije „mlin“, kao i sadržajna i poučna partija sa José Raúl Kapablankaom, završena remijem u 57. potezu, zatim pobjede nad Frank Marshallom, Grigory Levenfishem, Friedrich Sämischem, Fyodor Dus-Chotimirskym i Boris Berlinskim.

Pred nama je završnica njegove partije sa svjetskim prvakom, u kojoj je meksički majstor preciznom igrom izborio remi.

Hoze Raúl Kapablanka – K. Torre
Moskva, 1925.

31.a4 Bd7 32.b5 Be8 33.Ne2 h5 34.Nf4 hxg4 35.Nxe6+ Kh4 36.fxg4 Kxg4 37.Nd8 Kf5 38.Nxb7 Ke6 39.Kd3 Kd7 40.Nc5+ Kc7 41.Na6+ Kb6 42.Kc3 Ka5 43.Kb3 Bh5 44.Ka3 Bd1 45.Nc5 a6 46.bxa6 Kb6 47.Kb4 Be2 48.a5+ Ka7 49.Ne6 Bxa6 50.Nc7 Bc4 51.Kc5 Bb3 52.Kc6 Bc4 53.a6 Be2 54.Kxd5 Kb6 55.Kd6 Bg4 56.d5 Bf3 ½–½

Šahovska turneja po Evropi pokazala se kao posljednja za Karlosa Torrea. Već godinu dana kasnije se razbolio i napustio šah. Njegov doprinos teoriji je varijanta poznata kao napad Torre: 1. d4 Sf6 2. Sf3 e6 3. Lg5.

Torre je takođe napisao malu knjigu „Kako se formira šahista“, čiji je rukopis u decembru 1925. predao lenjingradskoj izdavačkoj kući „Academia“, gdje je ubrzo i objavljena u prevodu profesora A. Smirnova (1926). U njoj je meksički majstor iznio zanimljive misli o razvoju šahovskog talenta. Posebno je naglašavao da, kakvi god bili uspjesi, ne treba se zaustavljati na postignutom:

„U suprotnom slučaju ozbiljno rizikujemo da upadnemo u mrežu šahovskih šablona i zaustavimo se u svom napretku. Taj put nas neće dovesti do postizanja ljepote u šahovskoj igri, koja se sastoji u dubini ideja, povezanih sa njihovim skladnim, ekonomičnim i svrsishodnim izvođenjem.“

Godine 1977, za zasluge u šahovskoj umjetnosti, FIDE je dodijelila Carlos Torreu titulu međunarodnog velemajstora.

TORRE (Torre) Eugenio (r. 1951), filipinski velemajstor, kandidat za svjetsko prvenstvo.

Eugeniju je bilo 5 godina kada ga je djed naučio da igra šah. Dječija strast postala je životni poziv. Sa 18 godina učestvovao je na svjetskom prvenstvu za juniore (1969). Već tada je pobjedniku turnira Anatoliju Karpovu skrenuo pažnju svojom težnjom ka neobičnim nastavcima. Primijenivši u španskoj partiji rijedak gambit (1. e4 e5 2. Sf3 Sc6 3. Lb5 a6 4. La4 Sf6 5. 0-0 Le7 6. d4 ed 7. e5 Se4 8. b4!?), Torre je zaprepastio protivnika i stekao, činilo se, dobijenu poziciju, ali ipak nije uspio da slomi uporni otpor Karpova, pa je partija završena remijem.

Sedam godina kasnije Torre je uspio da uzme „revanš“ za taj remi. U Manili je održan dvokružni turnir uz učešće četiri velemajstora — svjetskog prvaka Anatolija Karpova, Ljubomira Ljubojevića, Waltera Brownea i Eugenio Torrea. Učesnici nisu mogli da ne primijete izuzetnu popularnost šaha na Filipinima.

„U Manili“, prisjećao se turnira Anatoly Karpov, „vidio sam uličnog prodavca sladoleda koji je prekidao analizu neke šahovske partije samo da bi pitao svakog kupca zna li da igra. Šahiste je dočekivao raširenih ruku i obavezno nudio da odigraju partiju za sladoled.“ Čitava zemlja, moglo bi se reći, navijala je za svog idola Eugenio Torrea. I on je opravdao očekivanja. Već u prvom kolu Torre je ostvario briljantnu pobjedu nad Karpovom i, preuzevši vođstvo, nije ga ispustio do kraja. Sa 4,5 poena iz 6, nadmašio je drugoplasiranog Anatolija Karpova za čak 1,5 poen.

Četiri „međuzonska pokušaja“ bila su potrebna upornom i ambicioznom filipinskom šahisti da dosegne kandidatski nivo. Godine 1973. oduševio je i publiku u Lenjingradu — svojim beskompromisnim stilom igre, nekonvencionalnim pristupom otvaranju i, naravno, svojim romantičnim izgledom. „To je visok, vitak mladić tamnog tena, sa dugim, gavran-crnim uvojcima (to nije moda, već stara filipinska tradicija), i dječačkim rumenilom na obrazima. Veći dio vremena Eugenio sjedi za stolom i samo povremeno lagano i smireno prošeta po bini — uzdržanost i mirnoća ne napuštaju ga čak ni u cajtnotu“, pisao je majstor P. Kondratjev.

Zatim su uslijedili međuzonski turniri u Manili (1976) i Rio de Žaneiru (1979), gdje su se njegove odlično odigrane partije smjenjivale s previdima i greškama. Mladom velemajstoru nedostajalo je iskustva.

Lajos Portisch – Eugenio Torre
Rio de Žaneiro, 1979.

1.d4 Nf6 2.c4 g6 3.Nc3 Bg7 4.e4 d6 5.f3 c5 6.dxc5 dxc5 7.Qxd8+ Kxd8 8.Be3 Nfd7 9.Nge2 Nc6 10.0–0–0 b6 11.f4 Bb7 12.g3 Na5 13.b3 e6 14.Bh3 Ke7 15.f5 Be5 16.fxe6 fxe6 17.Bf4 Nc6 18.Nb5 Nf6 19.Rd6 Bxd6 20.Bxd6+ Kf7 21.Rf1 e5 22.Bd7 Nb4 23.Nc7 Rad8 24.Be6+ Kg7 25.Be7 Nxe4 26.Bd5 Bxd5 27.cxd5 Rxd5 28.g4 Rc8 29.Nxd5 Nxd5 30.Bh4 c4 31.Kb2 c3+ 32.Ka3 Ne3 33.Rg1 Nc2+ 34.Ka4 Nd4 0–1

I konačno, u meksičkom gradu Toluki (1982), Eugenio Torre postiže veliki uspjeh, podijelivši 1–2. mjesto sa Lajos Portischem. Time je postao prvi predstavnik Azije u kandidatskim takmičenjima. Međutim, u četvrtfinalnom meču kandidata 1983. izgubio je od Zoltán Riblija (4:6).

Godine 1992. za šahovski svijet senzacija nije bio samo povratak Bobija Fišera u „veliki šah“ i njegov „revanš-meč“ sa Boris Spaskim, već i činjenica da je trener i sekundant Fišera bio upravo Eugenio Torre.

(Nastaviće se)