Autor: Jurij Šaburov
Završavajući svoja sjećanja o velikom savremeniku, Cjelikov je pisao:
„…Aljehina je krasila snažna volja i nije propuštao priliku da je testira.
Još u gimnazijskim godinama morao je da se podvrgne operaciji slijepog crijeva, koja se u to vrijeme smatrala veoma teškom. Aljehin je bio uznemiren, ali je snagom volje uspio da prikrije svoje uzbuđenje. Kada sam ga posjetio u bolnici, već je bio okružen šahovskim knjigama.
Godine 1919, na jednom turniru koji se održavao u privatnom stanu, igrao je sa mnom uprkos jakom bolu u zubu. ‘Samo ja mogu igrati partiju sa tako strašnim bolom’, rekao je Aljehin. Imao je dovoljno prisebnosti da, kada su isključili struju, završi partiju na stepeništu, uz slabu svjetlost spoljne lampe.
Pratio je književne novitete, govorio strane jezike, poznavao ruske i zapadne klasike, volio pozorište i film. Aljehinovo interesovanje za pozorišne predstave bilo je dijelom izazvano prijateljstvom njegove sestre Varvare sa Alisom Koonen. Otuda i poseban interes za Kamerni teatar.“
Ali i film je zauzimao značajno mjesto u slobodnom vremenu Aljehina i izazvao njegove poznate pokušaje da okuša svoje sposobnosti u toj tada novoj umjetnosti.
Šah je mnogo dao Aleksandru Aljehinu u najširem smislu života.
„Posredstvom šaha izgradio sam svoj karakter“, pisao je Aljehin. „Šah prije svega uči da budeš objektivan. U šahu se može postati veliki majstor samo ako se prepoznaju sopstvene greške i nedostaci. Potpuno isto kao i u životu.“
Izuzetno razvijen osjećaj za objektivnost, bez pretjerivanja se može reći, uvijek je bio osobina genijalnog ruskog šahiste. Primjera i dokaza za to ima napretek.
Posebno mjesto u razvoju šahovskog života u godinama nakon revolucije zauzelo je prvo sovjetsko prvenstvo Moskve 1919–1920. godine. U njemu je učestvovalo 12 najjačih šahista grada, a turnir je održan u istoj onoj stanu G. D. Bermana na Prečistenskom (danas Gogoljevskom) bulevaru broj 23.
Uslovi za igru bili su izuzetno teški: često je nestajalo struje, stan se nije grijao zbog nedostatka drva. Igralo se u kaputima i valjenkama, ali ni to nije pomagalo protiv hladnoće. „…Mrzli su nosovi, ruke, a posebno noge“, prisjećao se A. F. Iljin-Ženevski, jedan od organizatora sovjetskog šahovskog pokreta, diplomata i partijski radnik, koji je poznavao tu atmosferu iz drugih takmičenja koja su se tamo održavala.
„Razmišljajući o potezu, istovremeno smo morali nogama ispod stola da izvodimo polku-mazurku, da se ne bismo sasvim ukočili. Ali ljubav prema šahu bila je toliko jaka da se niko nije žalio, i svi su mirno i s velikim zadovoljstvom provodili čitave večeri nad turnirskim partijama…“
Aleksandar Aljehin, kao jedini velemajstor među učesnicima, igrao je na turniru van konkurencije. On je, naravno, očigledno nadmašivao ostale i pobijedio u svih 11 partija. „Pri tome, međutim, nije pokazivao nikakvo omalovažavanje prema protivnicima, čak ni prema najslabijima“, prisjećao se učesnik prvenstva V. Lezerson. „Gotovo u potpunosti je koristio dozvoljeno vrijeme, pažljivo zapisivao poteze. Nakon što bi povukao potez, Aljehin bi ustajao, šetao po sobi i posmatrao pozicije na tablama drugih učesnika. U to vrijeme kod Aljehina uopšte nije bila primjetna navika da ‘kruži oko protivnika kao lešinar’. Ili je ta navika kod njega nastala kasnije, ili protivnici jednostavno nisu bili ‘ti’…“
Pošto je Aljehin igrao van konkurencije, titula prvaka Moskve dodijeljena je N. I. Grekovu, koji je zaostao za velemajstorom solidna tri poena i osvojio 8 poena. Treće mjesto zauzeo je N. P. Pavlov-Pjanov sa 7½ poena, zatim su slijedili N. D. Grigorjev — 7 i N. M. Zubarev — 6½ poena. Uvjerljiva pobjeda Aleksandra Aljehina na ovom turniru doživljena je kao nešto samo po sebi razumljivo, prirodan ishod.
-Nastaviće se-