(44.nastavak)
Ali u čitavu stvar su se umiješale i druge sile. Nakon mog istupa u Manili dobio sam mnoštvo pisama. Ljudi su bili ogorčeni atmosferom na meču, nudili su svoju pomoć. Nije ih toliko uznemirila politička strana slučaja, koliko očigledna nepravda prema jednom od protivnika. Neću kriti – da bih neutralisao Zuhara, unajmio sam privremeno neke ljude, ali bilo je i dobrovoljaca-pomagača. Oni su sjedili u sali i meditirali, nastojeći da poremete vezu Zuhara s Karpovom.
Ne znam da li je to imalo kakvog efekta, ili uopšte djelovalo. U krajnjoj liniji, ishod meča odlučivao se na šahovskoj tabli, a ne oko nje. I tu je trebalo da se pokaže ogromna sportska i psihološka prednost Karpova u tom trenutku. Ja sam bio iscrpljen. Moj repertoar otvaranja je popucao, moja omiljena odbrana u španskoj partiji bila je pobijena, i morao sam da lutam po drugim otvaranjima, gdje je protivnik sigurno imao pripremljene jake novitete. Ukratko, bio sam u položaju zeca predanog zmiji da ga proguta…
Sudeći po svemu, meč se bližio kraju. Ali čudna stvar! Koliko god se Karpov trudio, koliko god dobijenih pozicija imao, nije mogao ništa da učini. Čitav mjesec bez Zuhara – nije uspio da ostvari nijednu pobjedu!
Osamnaesta partija. Igram meni ne baš dragu Pirc-Ufimcevu odbranu. Teška središnjica, mučna završnica, iscrpljujuće doigravanje; 60 poteza u odbrani bez ijedne naznake kontranapada, ali – remi!
U 19. i 20. partiji u sali su se pojavili moji novi pomoćnici. Dvoje jogija, Amerikanci Stiven Dvajer i Viktorija Šepard, pročitali su vijest o mojoj konferenciji za štampu u Manili i odlučili da mi pruže besplatnu pomoć. Čim su se pojavili u sali i sjeli u lotosovu pozu, nešto se dogodilo sa Zuharom. Pokrio je lice maramicom, a nakon nekog vremena izašao iz sale potpuno – do kraja partije. Za njim su krenuli i ostali Sovjeti. Dvoje jogija su protjerali čitavu delegaciju iz sale! Didi, draga žena, sjedila je zatvorenih očiju, Dada, skroman mladić, povremeno je bacao pogled ka Zuharu. Na njihovim licima su bili mir i spokoj, a Zuhar i „drugovi“ su bježali od njih! Vjerujte mi, čitaoče, ne vjerujem u vračanje, ali nešto se dogodilo! Sovjeti su od prvog trenutka uvidjeli u jogijima opasne protivnike. Tokom partije su pokušali da ih izbace iz sale. Ne znam pod kojim izgovorom, ali frau Leeverik je insistirala na njihovom prisustvu.
B. Crnčević: „Zašto su Viktorija Šepard i Stiven Majkl Dvajer odlučili da pomognu emigrantu – ostaće tajna. Oni su se iznenada pojavili jednog lijepog jutra u Bagiju i ponudili Korčnoju besplatnu pomoć. Frau Leeverik je dočekala jogije raširenih ruku i predstavila ih svima kao mlade, pametne i religiozne ljude kojima vjera zabranjuje da čine zlo. Ali, pošto Zuhar nanosi zlo Viktoru L’voviču, njihova vjera im dozvoljava, pa čak i naređuje, da neutrališu zlog čarobnjaka, da ga učine nemoćnim i besplodnim. Ali pritom – da mu ne nanesu štetu!“ („Emigranti i Igra“).
Nije u navikama sovjetskog čovjeka da trpi svoje neprijatelje. Na proširenom ratnom savjetu (uz učešće i Kampomanesa!), za početak je odlučeno da jogiji, iako mogu biti prisutni u sali, moraju sjediti normalno i u evropskoj odjeći, a ne u svojim tradicionalnim narandžastim haljinama. I, osim toga, da budu smješteni podalje od sovjetske delegacije…
Dvadeseta partija postala je za mene jedna od najtežih u meču. Primijenio sam otvaranje koje nikad u životu nisam igrao – odbranu Karo-Kan. Uspio sam da izjednačim šanse, ali sam tada, precijenivši svoju poziciju, krenuo pogrešnom idejom i naišao na ozbiljne poteškoće. U cajtnotu još par grešaka i partija je bila prekinuta u potpuno izgubljenoj poziciji za mene. Nad zapisanim potezom Karpov je (što je bio rijedak slučaj!) razmišljao pola sata, ali je (kao što se već više puta desilo) izabrao jednostavniji potez, izbjegavši komplikacije koje su mu djelovale opasno. Da je zapisao aktivan potez, svih tih „komplikacija“ bilo bi dovoljno za tri-četiri poteza, a onda bih mogao sa mirnom savješću da predam…
Došavši na doigravanje, na svoje iznenađenje, vidio sam na ulazu u salu kako me čekaju Zuhar i ostali „drugovi“. Tada sam shvatio da doigravanje neće biti nimalo naivno. Tako je i bilo: Karpov nije zapisao potez koji dobija! Ali moja pozicija je i dalje ostala teška. Nakon razmjene dama, partija je prešla u završnicu u kojoj gotovo da nisam imao poteza. Osim pješaka, koji su na prvi pogled djelovali veoma opasno! I upravo to je uplašilo Karpova. On je opet izabrao najjednostavniji nastavak i – o čudo! – izvukao sam remi. Nakon te partije, Golombek je izjavio da od tada vjeruje u zagrobni život!
(Nastaviće se)