Aljehin (31.nastavak)

Autor: Jurij Šaburov

U drugoj polovini avgusta svi ruski šahisti prebačeni su iz zatvora u hotel u Badenu-Badenu. Tu su im se putevi razišli — neki, koji su bili oslobođeni vojne službe zbog zdravstvenog stanja, uspjeli su zaobilaznim putem da se vrate u Rusiju, dok su drugi ostali u Njemačkoj u statusu interniranih i do godinu i po dana.

Aleksandar Aljehin je od strane njemačke ljekarske komisije proglašen nesposobnim za služenje u ruskoj vojsci i 14. septembra je dobio dozvolu da napusti Njemačku. Tri dana nakon njegovog oslobađanja pušteni su i F. Bogatirčuk i P. Saburov.

U potrazi za načinom da se vrati u Rusiju, Aljehin je otputovao u švajcarski grad Bazel. Da li je tada znao da su se nedaleko od Manhajma, u Visbadenu, takođe u statusu interniranih, nalazili i njegovi roditelji — Aleksandar Ivanovič i Anisija Ivanovna Aljehin? Oni su ljeta 1914. stigli tamo na odmor i da bi majka Saše započela propisani medicinski tretman. Rat koji je izbio poremetio je sve planove i Aljehinovima je zabranjeno kretanje po Njemačkoj. Njemačke vlasti su se prema Aleksandru Ivanoviču, kao članu Državne dume Rusije, odnosile s posebnim neprijateljstvom. Tek nakon dužeg vremena uspjeli su da pređu u Bazel. Tamo je 28. decembra 1915. godine, od teške ženske bolesti, preminula 46-godišnja Anisija Ivanovna.

U međuvremenu, Aleksandar Aljehin se iz Bazela uputio u Đenovu, gdje se nalazilo sabirno mjesto za ruske državljane koji su se, odvojeni od domovine, zatekli u Evropi. Postojala je nada da će odatle brodom stići do Odese. U iščekivanju parabroda, Aljehin je u Đenovi igrao šah s Italijanima i sunarodnicima.

Jedan od njegovih partnera bio je Kijevljanin Fjodor Bogatirčuk, koji je u Manhajmu na turniru amatera grupe „A“ zauzeo šesto mjesto. Tada su odigrali veliki broj partija. Prisjećajući se tog perioda, međunarodni majstor i doktor medicinskih nauka Fjodor Parfenjevič Bogatirčuk kasnije je pisao u knjizi objavljenoj u San Francisku 1978. godine:

„Samo onaj ko je igrao protiv tog genijalnog šahiste zna kakav je on bio čarobnjak i mag na 64 polja šahovske table. Figure u njegovim rukama pretvarale su se u živa bića koja su protivnicima priređivala potpuno neočekivana iznenađenja. Ta iznenađenja su padala na glave njegovih protivnika kao grom iz vedra neba – u bilo kojoj fazi partije, čak i kada bi na tabli ostalo tek nekoliko figura. Boravak u Đenovi nesumnjivo mi je dao više za šahovski razvoj nego naredne godine igranja protiv prosječnih protivnika.

U međuvremenu, parabroda i dalje nije bilo, pa su oni koji su imali dovoljno sredstava odlazili skupljim, sjevernim putem. Tako su otputovali Saburov i Aljehin.“

Njihov put ka Petrogradu vodio je preko Londona i Stokholma. U glavnom gradu Švedske, Aljehin je 20. oktobra održao simultanku na 24 table: pobijedio je u 18 partija, a dvije je izgubio.

Krajem oktobra Aljehin i Saburov vratili su se u Petrograd. Ubrzo potom, Aleksandar je već bio u Moskvi.

I tako se 5. novembra 1914. godine pojavio pred publikom. Do tada je Moskovski šahovski klub napustio prostorije Lovnog kluba, koje su bile preuređene u bolnicu, i preselio se u malu salu Komercijalne škole Plesterer, koja se nalazila na Arbat trgu, nasuprot hrama Borisa i Gleba.

Tog dana u maloj sali kluba bilo je bučno, a za šahovskim tablama već je sjedilo 33 srećnika koji su uspjeli na vrijeme da se upišu na listu učesnika simultanke sa maestrom. Evo nekoliko isječaka iz zanimljivih sjećanja Vladimira Iljiča Nejštadta, koji je kasnije postao pisac i prevodilac, a tada je bio šesnaestogodišnji gimnazijalac i učesnik te simultanke.

„Buka razgovora se pojačavala, igrali su blic, glasno udarajući figurama, — i odjednom nastade tišina. Ušao je Aljehin. I odmah ta tišina prerasla je u eksploziju aplauza. Aljehin je tada već bio miljenik Moskve, iako se 1910. preselio u Petrograd (kako bi nastavio školovanje), Moskovljani su ga smatrali svojim zemljakom.“

Aljehin se pomalo stidljivo poklonio i rekao lagano promuklim glasom:
— Izgleda da nisam zakasnio? Izvinite, malo sam bolestan, zato i glas zvuči promuklo, a glava me boli, ali naravno, igraću. Hajde da počnemo.

Nakon minute-dvije, krenuo je munjevitom brzinom da pomjera figure po tablama. Tačnije, nije ih samo pomjerao, nego ih je nekako bacao, ali su one iznenađujuće precizno stajale na pravom polju. Odmah sam primijetio kako njegova ruka sa poluoslabljenim prstima lovački cilja figuru. U njegovom držanju bilo je nešto ptičje grabljivo, poput jastreba. Ponekad, zastavši na nekoliko sekundi u razmišljanju, držao je ruku u zraku, a figure je pomjerao i skidao i desnom i lijevom rukom, posebno kad bi išla serija poteza.

Vidjelo se da nije zdrav i da samo velikom snagom volje pobjeđuje svoju bolest. Povremeno bi se namrštio, stavio ruku na sljepoočnicu i trljao čelo…

Dok je davao simultanku, Aljehin nije pritiskao ni žurio igrače, davao im je mogućnost da isprave odigrani potez, a po završetku simultanke rado je analizirao najzanimljivije pozicije.

-Nastaviće se-