
(31.nastavak)
Sljedećeg dana održano je svečano otvaranje meča. Na ceremoniji je, pored himni FIDE i Filipina, trebalo da bude izvedena i sovjetska himna. Dvoumio sam se – da li da ustanem u tom trenutku ili da demonstrativno ostanem da sjedim… I odjednom, umjesto sovjetske himne, zasvirala je „Internacionala“ – himna komunista čitavog svijeta!
„Gdje sam ja to? Zar nisam na kongresu KPSS?“ – pomislio sam.
Svi u Sali su ustali, ustao je i predsjednik Markos. Ja sam sa fraulein Leeverik ostao da sjedim: na kraju krajeva, samo komunisti su dužni da odaju počast toj muzici… Ukratko, došlo je do greške, ali ostaje pitanje – namjerne ili slučajne?
B. Crnčević:
„A zatim je zasvirala ‘Oda radosti’ od Betovena, koju je za ovu priliku izabrao Viktor L’vovič – čovjek bez državljanstva, zastave i himne. On nije ustao kada se izvodila ‘Internacionala’, koja nije himna Anatolija, a Anatolij nije ustao kada se izvodila Betovenova oda, koja nije himna Viktora. Florensio Kampomanes, taj Šiva u ljudskom obličju, izbjegao je mogući skandal.”
(„Emigrant i Igra”)
Iste večeri održana je svečana večera. Na počasnom mjestu sjedio je predsjednik Markos, desno od njega Karpov, lijevo – ja.
Neposredno prije početka večere neprimjetno sam predao Markosu pismo sa molbom da pomogne mojoj porodici. Za stolom je pročitao pismo i obećao da će razmisliti na koji način može da pomogne. Odgovor na pismo nikad nisam dobio…
Nakon što su me lišili zastave, stigla su mi neka zanimljiva pisma. Evo jednog iz američke savezne države Teksas:
*„Nedavno smo saznali da igrate šah bez prava na zastavu i himnu. Šteta, jer ostavljate utisak istinske ličnosti, čovjeka koji se ne boji da snosi odgovornost za svoja uvjerenja. Takvi ljudi su rijetkost u svijetu… Kod nas u Teksasu ljudi sa takvim jakim karakterom izazivaju divljenje. Nudimo vam ono najvrednije što imamo – zastavu Teksasa. Usamljena zvijezda simbolizuje posebnost naše države.
Neka vam Božja ruka dâ snagu!
P.S. Želimo vam da prikucate isprženu kožu vašeg protivnika na zid vaše šupe!
Vil Haris, Džejms Mansur”
Uz pismo je bila priložena i pošiljka sa zastavom savezne države Teksas!
A evo i jednog drugog, podjednako radoznalog pisma sa dirljivom ponudom da igram pod zastavom jedne male zemlje u Jugoistočnoj Aziji:
„Naređeno nam je da vas obavijestimo da, ukoliko zatražite, biće vam dozvoljeno da igrate pod zastavom naše zemlje i dobićete samu zastavu. Ako želite, možete dobiti i državljanstvo prije početka meča. Ako to nije dovoljno, možete biti imenovani za predsjednika naše nacionalne šahovske federacije sa svim ovlašćenjima. Ako i to nije dovoljno – možete postati ambasador naše zemlje na Filipinima…”
Ne krijem – bilo je prijatno dobiti takvo pismo. Ali, plašeći se direktne konfrontacije sa predsjednikom Markosom – ne više oko šahovske table, već oko ostrva u Južnokineskom moru – nisam prihvatio ponuđenu primamljivu sinekuru…
IZNENAĐENJA NA STARTU
I eto ih – sjede jedan naspram drugoga: jedan – narodni heroj,
što pije kefir u kritičnom trenutku,
drugi – negativac bez imena i porijekla, s prezrivim nazivom: „pretendent“.
Kraj sedamdesetih. Autor nepoznat.
A. Rošalj: „Tu se još jednom jasno vidi koliko svjetski šampion – najjači šahista planete – ima poklonika.“
Pretendent, izazivajući osudu istinskih ljubitelja drevne igre, igra poteze ne samo za šahovskom tablom (TASS, „Sovjetski sport“ itd.).
Prva partija odigrana je 17. jula. Nije bila previše uzbudljiva i završila se remijem u 19. potezu.
Tokom druge partije pojavljuje se novi problem u odnosima sa sovjetskom stranom.
Usred partije, Karpov je od svojih pomoćnika dobio piće koje je izgledalo kao voćni kefir, a Sovjeti su ga nazvali – „jogurt“.
Naizgled, ko bi mogao imati prigovor da se tako bezazlen proizvod prenese na scenu tokom partije?
Međutim, stvar nije u nazivu, nego u principu. Po pravilima FIDE, tokom partije zabranjen je svaki kontakt igrača sa gledalištem.
Jednom prilikom, u Beogradu, frau Leeverik je pokušala da mi preda čokoladu koju sam slučajno zaboravio da ponesem na partiju, ali glavni sudija Kažić to, s pravom, nije dozvolio.
Ovoga puta, sudija iz nekog razloga – nije preduzeo ništa…
Obično sa sobom nosim čaj ili sok, čokoladu i još ponešto. Karpov je mogao da učini isto, ali je odlučno odbio. Komisija je potrošila čitav dan razmatrajući ovaj problem.
Protest, koji je pročitala frau Leeverik, napisao je Kin u poluironičnom tonu – kao, može se smatrati da je predaja „jogurta“ zapravo sugestija Karpovu, gdje bi boja napitka mogla ukazivati na taktiku koju treba da primijeni u partiji.
Pročitan je i odgovor Baturinskog.
Pukovnik je sa zadovoljstvom prihvatio šalu i razradio je, ali – nije imao namjeru da odgovori na suštinu pitanja.
A. Rošalj: „Prisutni novinari na meču duhovito su ovaj ‘protest’ nazvali – ‘bura u čaši kefira’“ (TASS, „Sovjetski sport“ itd.).
A. Karpov: „Nemam riječi da komentarišem buru u čaši kefira, kako je to duhovito nazvao jedan sovjetski novinar u svom izvještaju iz novina“ (iz knjige „U dalekom Bagiju“, Moskva, 1981).
V. Baturinski je konačno razjasnio pitanje autorstva:
„Ovo pitanje, koje je naš pres-atache A. Rošalj nazvao ‘burom u čaši kefira’, zaista je bilo ozbiljno razmatrano na sastanku Komisije“ („Stranice šahovskog života“).
(Nastaviće se)