Aljehin (12.nastavak)

Autor: Jurij Šaburov

Partija sa V. Rozanovim navedena je u završnom dijelu knjige.
Nakon te partije, Aljehin crnim figurama igra 6. juna 1907. godine protiv Brodberga i pobjeđuje ga u 34. potezu. I taj susret je protekao neujednačeno, a u periodu od 16. do 19. poteza, Sašina pozicija izazivala je ozbiljnu zabrinutost. A šta se dalje desilo i kakvim je rezultatima završen „proljećni“ turnir Moskovskog šahovskog kruga – nikome nije poznato. Do nas nisu stigle ni tabela sa rezultatima, ni zapisi partija tog takmičenja.

Nema ih ni u Sašinoj svesci, koju je Aljehin započeo 5. juna 1907. godine u Moskvi. U njoj su uglavnom zabilježene partije odigrane tokom raspusta, za vrijeme odmora u Kislovodsku, gdje je otputovao sredinom juna 1907. godine. Odatle je istovremeno igrao četiri partije dopisno sa K. I. Isakovim, a pored toga je tamo odigrao deset partija sa šahistima koji su se tada nalazili u Kislovodsku. Aljehinova igra tada nije ostavljala snažan utisak – on je još uvijek sticao iskustvo.

Neuspješno je bilo Sašino učešće na „jesenjem“ (zapravo završenom zimi 1907/08. godine) turniru Moskovskog šahovskog kružoka, koji se prethodno preselio u komšiluk, takođe na Veliku Dmitrovku, u prostorije Književno-umjetničkog kluba. Prvo mjesto na turniru osvojio je majstor Venijamin Blumefeld, drugo — šampion Moskve iz 1900. godine Vladimir Nenarokov; Sašin stariji brat, prvokategornik Aleksej Aljehin, podijelio je četvrto do šesto mjesto i zatvorio grupu nagrađenih. A Saša je uspio da ostvari tek polovičan rezultat — 4½ poena iz 9 partija. U njegovoj igri još je bilo mnogo ozbiljnih nedostataka: kreativno usvajanje teorije otvaranja zaklanjale su šablonske, iz knjiga preuzete varijante; nedostajalo je dublje razumijevanje osnova šahovske borbe, iznevjeravala ga je i tehnika igre.

Razmišljajući o tome kako da iskorijeni te nedostatke, vjerovatno se više puta vraćao savjetima Mihaila Ivanoviča Čigorina, koji je kritikovao neke dogmatske postavke Štajnicovog pozicionog učenja i naglašavao prvenstvenu ulogu kreativne mašte i intuicije u šahu. Čigorin je izbjegavao šablone i utabane puteve, njegovu igru su krasili visoka umjetnost napada i originalne strateške zamisli, stalna težnja ka inicijativi i punokrvnoj igri. Dao je vrijedan doprinos razvoju teorije otvaranja, po njemu su nazvane različite varijante i sistemi igre u brojnim pozicijama otvaranja. Mnogo toga je Saša želio da razumije u Čigorinovom stvaralaštvu, da usvoji i dostojno nastavi njegovu kreativnu školu…

Ti dani postali su dani žalosti za sve šahiste Rusije. Telegraf je donio vijest iz Ljublina da je tamo 12. (25. januara) 1908. godine, u pedeset sedmoj godini života, preminuo Mihail Ivanovič Čigorin. Kasnije — 22. juna 1914. godine — njegovi posmrtni ostaci biće preneseni iz Ljublina u Sankt Peterburg i sahranjeni na Novodevičjem groblju. Skroman spomenik na njegovom grobu i danas stoji tamo, okružen grobovima mnogih istaknutih kulturnih radnika.

A tokom zime 1908. godine, pažljivo analizirajući razloge svojih neuspjeha, Saša je bio sve uvjereniji u to da mora još mnogo da uči kako bi dostigao majstorstvo Čigorina. Bila je potrebna usmjerena i predana radna disciplina, i Aleksandar je neumorno radio čitavog života. Zapisivanje  rezultata tog stvaralačkog truda započelo je u godinama 1908–1909.

Već na „proljećnom“ turniru šahovskih amatera Moskovskog kruga 1908. godine, on je sigurno osvojio prvu nagradu, a zatim je u avgustu prvi put nastupio u inostranstvu.

Učestvujući u Diseldorfu na događajima 16. Kongresa Njemačkog šahovskog saveza, Aljehin je igrao na glavnom sporednom turniru, koji se održavao paralelno sa majstorskim. Uspio je da ostvari osam pobjeda u kombinaciono-napadačkom stilu, ali je na kraju podijelio samo 4–5. mjesto sa E. Bušom.

Odmah po završetku turnira, organizovan je meč Aljehina sa veoma iskusnim njemačkim majstorom, teoretičarom i šahovskim piscem Karlom fon Bardelebenom. Prednost je bila na Aljehinovoj strani. Pobijedio je u četiri partije, jednu je remizirao i nije pretrpio nijedan poraz.

Mnogo godina kasnije, pregledajući svoju svesku, naišao je na zapis meč-partija i smatrao korisnim da jednu od njih objavi.

„…Imao sam petnaest godina“, prisjećao se Aljehin, „i nisam imao jasnu predstavu o razmjerama moje tadašnje snage, ili, tačnije rečeno — slabosti. Ipak, nisam se previše zadovoljio  postignutim uspjehom, jer moj protivnik — šarmantni starčić (tada je imao svega 47 godina. — J. Š.) — nije pokazao ni potrebnu volju za pobjedom, ni svoje nekadašnje majstorstvo.“

(Nastaviće se)