
(12.nastavak)
PRVE LEKCIJE
Moj prvi veliki šahovski uspjeh desio se 1952. godine. Dvadeseto prvenstvo SSSR-a igralo se na sceni Moskovskog doma kulture željezničara, pod ogromnim portretom Staljina koji je sve potčinio sebi. Zauzeo sam šesto mjesto. Nekoliko mjeseci kasnije, Staljin je umro. Tog jutra trebalo je da idem na previjanje u polikliniku. U proceduri je urlikao razglas, neumorno ponavljajući vijest o smrti velikog čovjeka. Medicinska sestra, postarija Estonka, bila je na ivici histerije. Prošlo je mnogo godina dok nisam shvatio: ona je plakala – od radosti…
Od početka 1954. godine počeo sam redovno da primam novac kao šahista. Takozvana stipendija, ili specijalna plata, isplaćivala se sportisti od strane njegovog sportskog društva ili Sportskog komiteta SSSR-a pod jednim uslovom: da ne radi nigdje drugo, već da postiže uspjehe u svojoj sportskoj disciplini. Kad uspjesi prestanu – stipendija se ukida, a s godinama propada i ranije stečena stručna kvalifikacija. Međutim, Sportski komitet nije davao nikakve finansijske garancije, niti isplaćivao bilo kakve kompenzacije. O svemu tome se u sovjetskoj štampi već pisalo kad je došlo do glasnosti. Mene je oduvijek zgražavalo s kakvim licemjerjem, krijući se iza riječi „stipendija“, sovjetski sportski rukovodioci uvjeravaju čitav svijet da kod njih nema profesionalaca, već su svi – amateri. Tako je to i išlo po svijetu, tako ide i danas: „novinar Talj“, „inženjer Polugajevski“, „psiholog Krogius“, „filozof Petrosjan“, „ekonomista Karpov“… Ovaj posljednji je zaista „dubok ekonom“, kako bi rekao Puškin. No, ne treba otkidati hljeb profesionalnim biografima. Neka oni i dalje uveseljavaju svijet crtama karaktera rukovodioca dviju velikih finansijskih organizacija – Sovjetskog fonda mira i Međunarodnog fonda „Černobilj – pomoć“.
Moj prvi međunarodni turnir – u Bukureštu, u martu 1954. Otkriven je zanimljiv detalj. Svakome ko putuje u inostranstvo dodjeljivana je posebna pomoć – „oprema“. Samim činom uvođenja te pomoći, sovjetsko rukovodstvo je priznavalo da je životni standard u SSSR-u znatno niži od onog na Zapadu. Time je posredno priznato i to da osim diplomata i špijuna, preko granice izlaze samo rijetki. Pokazalo se, ipak, da se i učesnicima međunarodnih takmičenja koja se održavaju u SSSR-u takođe daju „opremnine“. Iznos te pomoći bio je 1200 starih rubalja, odnosno 120 rubalja po novom. Po tadašnjim mjerilima to je bio sasvim pristojan novac – cijena jednog vrlo dobrog muškog odijela u robnoj kući GUM, gdje sam odmah otišao i pazario.
U aprilu 1954. godine – drugo putovanje, u Norvešku. Tada sam saznao da se „opremnina“ ne daje češće od jednom godišnje. Takođe sam saznao da se delegacija u kapitalističku zemlju formira s posebnom pažnjom: imenuje se vođa grupe, obično šahista, a postoji i pomoćnik (zamjenik) vođe, koji nema nikakve veze sa sportom. To je profesionalni obavještajac, sa dvije funkcije – da nadgleda ponašanje članova grupe i da se bavi špijunažom u stranoj zemlji.
Kasnije sam saznao da – što je delegacija reprezentativnija, to je jača i špijunska pratnja uz nju: sa majstorima putuju majstori, a sa velemajstorima – istinski virtuozi svoga prljavog zanata.
Čim smo mi, sovjetski studenti, stigli u Oslo, pozvali su nas u sovjetsku ambasadu. Na taj prijem obukao sam svoju najbolju košulju, na koju sam bio ponosan i u kojoj sam se šepurio u Rumuniji. Savjetnik ambasade nas je odmjerio s loše prikrivenim prezirom i procedio: „Potrudite se da kupite jednobojne košulje. Ovdje se takve ne nose.“ Hvala gospodinu savjetniku! Njegovim ustima dvospratna Norveška mi je održala prvu (na Zapadu) političku lekciju: gigant, pobjednik u Drugom svjetskom ratu, beznadežno je zaostao u svom ekonomskom razvoju…
Da, u inostranstvu je bilo čemu da se nauči. Ali sudbina me nije razmazila čestim putovanjima. I to je tačno – nisam bio čudo od djeteta, u šahu sam napredovao sporo. Iako sam 1956. godine dobio titulu velemajstora SSSR-a pod brojem 17, još sam bio daleko od vrha najjačih sovjetskih velemajstora. Ali, kada bih putovao u inostranstvo, sve sam posmatrao: zanimalo me kako ljudi žive, pričao sam na različitim jezicima.
Ipak, razvoj moje političke svijesti tekao je izuzetno sporo, sporije čak i od mog šahovskog rasta. Sjećam se putovanja u Argentinu, ljeta 1960. godine. U gradu Kordobi organizatori su priredili banket povodom završetka turnira na kojem smo učestvovali Tajmanov i ja. Smjestili su me pored simpatičnog mladića koji je, u prijateljskom tonu, počeo da mi postavlja pitanja.
– Recite, zašto su Sovjeti napravili vojne baze po čitavom svijetu?
– A zašto Amerikanci imaju baze po čitavom svijetu? – odbrusio sam.
– A zašto su Sovjeti pokorili narode Istočne Evrope, pa ih pretvorili u satelite?
Toga nisam mogao da izdržim. I, kako bi rekli Japanci, izgubio sam obraz. Vikao sam, ne sjećam se šta, kao u histeriji. Pritrčali su organizatori, izvinili se zbog propusta i razdvojili nas…
Još jedan slučaj. U gradu Santa Fe posjetio me jedan Ukrajinac. Prije tridesetak godina odselio se iz Sovjetskog Saveza. U Ukrajini mu je ostao brat. Dao mi je njegovu adresu i dlijeto da mu ga pošaljem. Nije mi teško da objasnim sebi, a još manje čitaocima koji žive u doba perestrojke, šta mi se dogodilo, ali ja to dlijeto nikada nisam poslao na naznačenu adresu. Strah, neobjašnjiv strah pred Zapadom, strah da ću postati saučesnik nekakve zavjere protiv SSSR-a i slične gluposti u glavi – sve to tek me čekalo da prevaziđem.
(Nastaviće se)