Bobi Fišer ide u rat (84.nastavak)

Moskva, 2008.

David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)

84.nastavak

GLAVA 20
ZAKULISNA DEŠAVANJA I TAJNI SABOTERI

Viri, pamti i preživljavaj.
„Princip KGB-a“ — Kristofer Endru i Oleg Gordijevski

Nevjerovatno, ali i danas neki sovjetski učesnici smatraju da su prljave makinacije odigrale svoju ulogu u porazu Spaskog.
Stigavši 10. avgusta na Island, Larisa Spaski je savršeno razumjela nivo nervne napetosti koji je vladao u sobi njenog muža na sedmom spratu hotela „Saga“. Zajedno sa suprugama drugih članova ekipe napustila je Moskvu upravo u trenutku kada se nad gradom nadvio gusti smeđi smog od šumskih požara; vatra se već mjesec dana približavala predgrađima, progutavši hiljade hektara zemlje. Bilo je preostalo oko dvadeset pet kilometara do predgrađa kada su je konačno zaustavili vojska i vatrogasci. Dim je bio toliko gust da je avion za Rejkjavik poletio sa aerodroma Vnukovo, jer sa međunarodnog aerodroma Šeremetjevo avioni nisu mogli da polijeću.

Izgled Spaskog ju je šokirao. Tog dana šampion je izgubio — ozbiljan psihološki udarac nakon pobjede četiri dana ranije, za koju se činilo da je zaustavila Fišerov zamah. „Izgledao je izgubljeno, napeto, nervni sistem mu je bio potpuno rastrojen.“ Problem je bio i smještaj. „Borisu je bilo teško u atmosferi hotela. U njemu je bilo nešto nezdravo, i to ga je pritiskalo, — prisjeća se ona. — Nije mogao da spava, bio je vrlo nervozan. Posebno su ga iritirali dušeci. Možda je nešto bilo u njima.“ Ona nije mislila na moguću alergiju šampiona na punjenje. Postojala je sumnja da su u dušeke mogli biti ubačeni supstanci koje su uticale na njegov nervni sistem.

I nije bila sama u svojim sumnjama. „Geleru se činilo da neko ulazi u njihove sobe dok ih nema. Neko iz američkog tabora. Naša ekipa je bila vrlo naivna. Geler je u svom koferu ostavljao bilješke o partijama, a kad ga je otvorio, sve je bilo poremećeno. Imao je zapečaćenu kutiju sa specijalnim lijekom od pčela, ‘Kraljevskim želeom’. Jednog dana je ušao u sobu, a kutija je bila otvorena. Neko je malo pozajmio.“

Vrativši se posle deset dana u Moskvu, žena Gelera, Oksana, prijavila je vlastima zabrinutost svog muža, dodavši da rezultat meča ne odražava šahovske sposobnosti Spaskog. „Njihovi neuspjesi nisu šahovski.“ Rekla je da je njen muž izgubio osam kilograma, a Spaski se osjećao kao da mu je svijest u magli. I sa Ivom Nejem nešto nije bilo u redu. Postao je apatičan, usporen. Zbog iscrpljenosti praktično se isključio iz priprema.

Sumnje nisu bile ograničene samo na uslove života u hotelu. Prema Larisinim riječima, „Boris je smatrao da mu se događaju čudne i uznemirujuće stvari. Iznenada, oko podneva ili jedan sat, osjetio bi neodoljivu pospanost. U početku je mislio da previše jede. Smanjio je sebi obroke i jeo samo užine, ali pospanost nije nestajala. Dva puta je odlazio na partiju sa normalnim pulsom, između 68 i 70, a već nakon sat vremena bio je u stanju gotovo potpune obamrlosti. Nije pio kafu niti sok koji su mu nudili, bojeći se da mu nešto nisu podmetnuli.“

Larisa Spaska se pridružila mužu. On se bojao da mu nešto podmeću u hranu, ali je domaćim jelima vjerovao.

Nakon što su proveli nekoliko dana u ambasadi, Larisa i Boris su se preselili u kuću udaljenu deset kilometara od Rejkjavika. Organizaciju je preuzeo sovjetski ambasador Sergej Astavin. „Uspjeli smo da pobjegnemo“ — tako Larisa opisuje taj trenutak. Kuća je pripadala hotelu i ličila je na običnu vikendicu. Tamo je njen muž prvi put poslije nekoliko sedmica uspio da se naspava. Oči su mu ponovo zablistale, vratila se normalna, živahna komunikacija. Počeo je više da obraća pažnju na riječi Krogijusa i Gelera, čije savjete u stanju prenapetosti ranije gotovo da nije primjećivao.

Obraćajući se za pomoć kuvaru ambasade, Vitaliju Jerjomenku, velikom poštovaocu Spaskog kao čovjeka i šahiste, Larisa je preuzela brigu o hrani. „Isprva sam im kuvala ručak, a onda sam počela da im spremam termos kafe i čuturicu soka.“ Cijedila je svježe narandže, što je bilo prijatno osvježenje poslije preslatkih zamjenskih sokova iz Moskve. „Sa te dvije flašice je išao na meč.“ Dodaje: „Nikada ga ranije nijesam vidjela u takvom stanju. Ni na jednom drugom meču nije bilo ničega sličnog. Ni približno.“

Larisa ima tehničko obrazovanje: po struci je inženjerka. Nije od onih žena koje vole da grade prazne pretpostavke, i do danas je uvjerena da su protiv njenog muža korišćene psihotropne supstance. „Ne znam kako su to radili, ali sam sigurna da jesu. Možda neka posebna svjetlost, nešto u sali, ili u hrani.“

(Nastaviće se)