David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)
49.nastavak
Ponašajući se tada prema njemu kao da mu je sestrić, Šmid je doveo mladog šahovskog genija u kazino u Bad-Homburgu, predgrađu Frankfurta na Majni, gdje je vidio da Fišer nije sklon riziku. Smiren, očigledno pošten čovjek, Šmid je bio sudija u posljednjem meču kandidata koji je Fišer igrao protiv Petrosjana. Visok kvalitet suđenja i doveo ga je do finala. Šah nije bio jedino Šmidovo interesovanje: njegova porodična firma „Karl-May Verlag“ izdavala je djela pisca vesterna Karla Maja — drugog po prodaji njemačkog autora, odmah iza Getea.
Fišer se krio u domu Sejdija, a ćorsokak u koji su zapali islandski zvaničnici i advokati šahiste sklonio je američke predsjedničke izbore sa naslovnih stranica novina. Dok su se Fišerovi advokati cjenkali oko finansijskih uslova, novinari su otkrili da je otac doktora Sejdija, Fred, bio koautor „Finijanove duge“, mjuzikla o nevjerovatnoj finansijskoj sreći. Sejdi je bio zabrinut jer mu je otac teško bolestan i potreban mu je prijem u bolnicu. Fišer mu je rekao da se ne brine: Fredova bolest mu ne smeta.
Na dan zvaničnog otvaranja meča, u subotu 1. jula, „New York Times“ je čitavu priču opisao na prvoj stranici: „Oklijevanje Bobija Fišera u vezi sa učešćem u svjetskom prvenstvu u šahu izazvalo je talas rasprava i polemika u Njujorku i Moskvi, kao i u islandskom Rejkjaviku.“ TASS je Fišerove postupke objasnio time da se kod njega ispoljio „odvratni duh pohlepe“. Ed Edmonson je rekao: „Kao da igra neku predstavu, zašto — ne znam.“ Kladili su se dva prema jedan da Fišer neće igrati. Kada je meč odloožen, jedan novinar je primijetio: „Svi su mrzili Bobija. Sjeo je na električnu stolicu i svako bi s radošću uključio struju. Ali niko nije mogao sebi da dozvoli da taj skot izgori. I šta su onda uradili? Povukli su kočnicu za slučaj opasnosti. Sad, ako svi kleknemo, Bobi će, možda, imati milosti da se pojavi.“
Islanđani su optužili Fišera za ucjenu. Po Rejkjaviku su kružile glasine kao u ratno vrijeme. Jedna od najpopularnijih priča govorila je da se Fišer skriva u zemlji, stigavši nedjelju dana ranije avionom američkog ratnog vazduhoplovstva ili, po drugoj verziji, doplovivši do obale u gumenom čamcu s motorom koji je spušten sa američke podmornice.
Uplašeni mogućnošću da meč propadne, organizatori su se suočili s problemom na koji nisu bili spremni. Pošto izazivač nije prisutan, šta da rade sa ceremonijom otvaranja? Moglo je zvučati apsurdno, ali drugog izbora osim da se ona održi nije bilo. Raditi sve kao da će meč jednog dana početi — bio je najrazumniji način da se svi ubijede da će se on zaista i dogoditi. Bar se tako činilo u teoriji.
I tako, kao da sve ide po planu, u Nacionalnom pozorištu u Rejkjaviku gosti se okupljaju na ceremoniji otvaranja. Stolica pored Spaskog ostaje prazna. Na događaju od tolikog značaja za zemlju prisustvuju predsjednik Islanda Kristjan Eldjarn i gradonačelnik Rejkjavika Gejr Hallgrimson zajedno sa članovima gradskog vijeća. Tu su i premijer Olafur Johanesson i ministar finansija Halldor Sigurdsson, koji je garantovao vrijednost projekta od pet miliona islandski kruna. Pozvani su i šefovi sovjetske i američke ambasade. Predsjednik FIDE Maks Eve doputovao je iz Holandije, a glavni sudija Lotar Šmid stigao je iz Njemačke. Svi su svjesni da se ovaj događaj lako može pretvoriti u farsu; pokazno prijateljstvo prikriva tjeskobu i skriveni osjećaj ogorčenosti.
Ali najviše je uznemiren i slomljen onaj ko snosi odgovornost za održavanje meča na Islandu — Gudmundur Torarinson. Sanjao je o ovom trenutku. Govorom na otvaranju meča želio je da zadobije priznanje islandske elite i da potom započne političku karijeru. Umjesto toga, obuzela ga je panika, znojio se i bojao da će zakasniti. U hotelu „Loftleidir“ već deset sati zaredom mora da sluša, kako se izražavaju, „sve novi, i novi, i novi zahtijevi“. Deset do pet, kada je konačno postignut kakav-takav napredak, Endru Dejvis ustaje i kaže: „Zaboravite na to. Fišer neće doći i meča neće biti.“ Deset minuta prije otvaranja Torarinson juri ka Nacionalnom pozorištu. Znajući da Fišer ne namjerava da napusti Njujork, moraće da izađe na scenu pred predsjednika svoje zemlje. Najgore od svega — još uvijek je u radnoj odjeći.
Na putu ka Nacionalnom pozorištu grozničavo razmišlja: treba li da publici kaže da je sve gotovo, a da nije ni počelo, ili da prekrsti prste i jednostavno otvori prvenstvo? Stiže u 17.15, sa petnaest minuta zakašnjenja, i pred Torarinsonom je najduži put do govornice u njegovom životu:
Kad sam prilazio vratima, dočekao me visoki činovnik iz Ministarstva vanjskih poslova: „Kakav ste vi to čovjek? Ovo je nečuvena nepristojnost. Svi sjede i čekaju vas, a vi još ovako obučeni.“ Uzeo me pod ruku i rekao: „Izvolite, evo govornice.“ Do govornice sam išao sam, petnaestak metara. Krajom oka sam pogledao ka balkonu, gdje je sjedio predsjednik Islanda. Bio je to stariji, iskusan čovjek. Učinilo mi se da naslućuje šta se dešava. Pogledali smo se, i na metar od govornice sve mi je bilo jasno. Otvoriću meč. Time nikome neću nanijeti štetu. Poslije se može reći da ništa nije uspjelo. Ali ako to kažem sad, sve će zaista biti gotovo. Nekako sam održao govor, na koji nisam bio spreman. Tako sam otvorio prvenstvo.
Predsjednik Islanda nije izašao na scenu. Vladin pozdrav pročitao je ministar kulture Magnus Torfi Olafson. Gradonačelnik izgovara dvosmislenu rečenicu o šahovskoj igri: „Potpuno je očigledno da ljudi ne žele da budu pioni na tabli čak ni u rukama genija.“ Eveov govor je dijelom objašnjenje, dijelom izvinjenje, kojim ukazuje na Fišerovu moć nad zvaničnicima: „Gospodin Fišer nije jednostavan čovjek. Ali moramo imati na umu da on podiže nivo svjetskog šaha za sve igrače.“ Na koktelu nakon ceremonije Torarinson je izložen kritici od strane svojih islandskih kolega. Govore mu: „Ne smije se dozvoliti da vlada čeka. Ako organizujete svjetsko prvenstvo, morate se odreći takvih navika.“ „Nisam mogao da otkrijem tajnu — kaže Torarinson. — Informacija bi odmah završila u svim novinama svijeta. Morao sam da odgovorim: ‘Izvinjavam se, potrudiću se. To se više neće ponoviti.’“
-Nastaviće se-