David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)
12.nastavak
Međutim, šta je, osim kupovine skupih odijela, Fišer radio sa novcem? Nije pomagao nikome, pokazivao je ravnodušnost prema takvim luksuznim zabavama kao što su opera ili sakupljanje umjetničkih predmeta. Nije imao automobil, nikada nije putovao zbog putovanja i, koliko je poznato, više je pažnje posvećivao količini, a ne kvalitetu hrane. Stvarao se utisak da novac za Fišera nije bio povezan s materijalnim dobrima. Uvijek je bio protiv učešća u reklamama, bez obzira na to koliki su finansijski prihodi od njih, i dolazio je u stanje zbunjenosti na samu pomisao da bi neko drugi mogao zarađivati na njegovom imenu. Kada je majka željela da izda novčanike sa njegovim profilom i potpisom, on je gnevan odbacio tu ideju.
Novac je sam po sebi imao veze samo sa statusom i, kao uvijek, s kontrolom i nadmoćnošću: ako su mu nudili pet, on je tražio deset, ako su nudili dvadeset, zahtijevao je pedeset. Možda je njegovo odbijanje da stavi svoj potpis na ugovore bilo rezultat straha da izgubi tako važnu kontrolu. Na neki način, stvarna važnost onoga što se dešavalo nije imala veze sa materijalnom stranom stvari.
U štampi su Fišera neprestano opisivali kao arogantnog, umišljenog, grubog, nespretnog, razmaženog, egocentričnog, okrutnog, neprijatnog, taštog, pohlepnog, vulgarnog, nevaspitanog, nepoštovanog, hvalisavog, drskog, netolerantnog, fanatičnog, divljeg, sklonom paranoji i podložnog opsesijama. Međutim, ljudi koji su ga poznavali rijetko su govorili loše o njemu. „Oh, to je samo Bobi“, ljubazno su se smiješili kada je riječ dolazila o nekom njegovom neobičnom incidentu. Nešto u Fišeru činilo ga je vječnim adolescentom, pozivajući na pomoć, a ne na kaznu, stvarajući želju da se pomogne u otkrivanju njegovog jedinstvenog potencijala i da se ne ometa njegov napredak. Čak i uz prirodnu želju mnogih ljudi da budu dio pratnje poznate ličnosti, bilo je iznenađujuće što su svi jednoglasno odgovarali: „Bio je sjajan momak“, misleći već na odraslog Fišera.
Američki šahista Jim Šervin kaže da je Fišer bio jednostavno „grubi dječak“ iz Bruklina. Lothar Šmid, glavni sudija meča u Rejkjaviku, pokušao je da saosjeća s Amerikancem, gotovo kao sa djetetom: „On nije bio loš dječak“. Boris Spaski ga je vidio „vječnim sedamnaestogodišnjakom“. „Nikada nije odrastao,“ dodaje bivši kapiten američke šahovske reprezentacije Eliot Hurst, „Ne bih volio da steknete negativnu sliku o njemu — on je zaista prijatan čovjek.“ Fišer je bio sposoban da pokaže iskrenu dobrotu. Kao dijete, igrao je za dolar po partiji i davao dvadeset pet centi od svakog osvojenog dolara svom mentorima, Jacku Collinsu, koji je bio vezan za invalidska kolica. Na Kjurasou je Fišer bio jedini učesnik turnira koji je posjetio Mihaila Talja kada je bio u bolničkom krevetu.
Njegov biograf Frenk Bredi navodi da su Fišerove histerije na turnirima uvijek bile usmjerene na organizatore, a ne na igrače. Niti jedan od njih nije žalio na ponašanje Fišera kada je napokon sjeo za šahovsku tablu. Bio je pravi džentlmen. Nikada nije dozvoljavao sebi nikakve „trikove“; Fišer nikada namjerno nije pokušavao da odvraća ili uznemirava protivnika. Strogo je slijedio pravila i zahtijevao isto od drugih. 1960. godine, igrajući u Buenos Airesu protiv njemačkog velemajstora Volfganga Uncikera, Fišer je dotakao piona, namjeravajući da njime povuče potez, ali ubrzo je shvatio da bi taj potez imao katastrofalne posljedice za njega. Manje pošten igrač mogao bi reći „j’adoube“ („popravio sam“), što je zakonski dozvoljena mogućnost da se dotakne figura u cilju ispravljanja njenog položaja. Međutim, Fišer je pomjerio piona i brzo izgubio. Unciker, koji je sve to posmatrao, iako nije bio blizu table, kaže: „Da je odigrao drugi potez, ne bih se bunio. Ali od tada sam shvatio da je Fišer za šahovskom tablom pravi džentlmen.“
Možda najiznenađujuće uvid u suštinu fenomena Fišera – iznenađujuće do stepena natprirodnog – predstavlja roman Elijasa Kanetija o opsesiji „Die Blendung“ („Oslijepljenje“), preveden na engleski kao „Autodafe“, koji je objavljen osam godina prije Fišerovog rođenja. Jedan od centralnih likova romana je Fišerle, grbavi jevrejin-patuljak, šahovski fanatik. Lopov koji živi od prihoda svoje žene, koja se bavi prostitucijom, on sanja da pobijedi svjetskog šampiona Kapablanku, da ga dovede do suza. On se predstavlja ovako: „Igrate li šah? Čovjek koji ne igra šah, nije čovjek.“ Fišerle provodi pola života za šahovskom tablom, i jedino za njom ljudi ga doživljavaju kao normalnog, ili možda nenormalno normalnog, baveći se njegovom nevjerovatnom memorijom za partije i divljaštvom u borbama. Tokom igre, partneri su ga se toliko plašili da mu nisu protivrječili ni u čemu… Dok je protivnik igrao potez, on je sanjao o životu u kojem ne bi bilo ni hrane, ni sna.
Fišerle je imao izuzetno duge ruke i apsolutnu memoriju za svaku šahovsku partiju koju je proučavao. On sebe vidi kao svjetskog šampiona, mijenjajući svoje ime u Fišer. „Imao bi nove sakoe, napravljene od najboljih krojača… Ogroman dvorac od pravih kula, slonova i piona.“ Fišer, koji je takođe imao duge ruke i apsolutnu memoriju za partije, jednom je rekao da bi volio da angažuje arhitektu i izgradi kuću u obliku topa.
Kaneti je pisao „Oslijepljenje“ u Beču 30-ih godina, koji je bio potopljen u haos. Proročka sličnost između Fišera i izmišljenog Fišerlea ima svoje korene u pokušajima mladog Kanetija da pronađe smisao u besmislenosti ljudskih postupaka. Svaki od likova u romanu ima svoju perspektivu i, ravnodušan prema spoljnog svijetu, zanima se samo za svoj put. Pogled na svijet Fišerlea/Fišera je jednostran; on se izražava kroz šah, vodeći se samo igrom, njenom moći i nagradama koje ona donosi.
Komentatori pronalaze sličnost između Fišera i Spaskog, ukazujući na to da je Spaski takođe bio drugo dijete, takođe je odrastao u nepotpunoј porodici i proveo svoje rane godine u siromaštvu. Zapravo, teško da se mogu naći suprotniji likovi i odnos prema životu. Pored toga, američki poslijeratni prosperitet i demokratska vlast nisu se mogu uporediti sa periodom staljinizma, za vrijeme kojeg je Spaski odrastao, u zemlji gdje je šahovska tabla štitila, slavila i, s tačke gledišta sovjetskih ljudi, donosila bogatstvo.
-Nastaviće se-