
„64“, Moskva, 2000
Robert FIŠER
Riječ o Robertu Fišeru

Prošlo je 20 godina otkako je Fišer postao svjetski šampion (od tog trenutka nije odigrao nijednu turnirsku partiju), i tada se povukao iz svijeta šaha.
Da, mnoge njegove odluke djelovale su nerazumljivo i nepredvidljivo. Izgleda da je Fišer doživljavao svijet na nestvaran način; prikrivao je takvo svoje viđenje, zbog čega nikada nije objašnjavao svoje „poteze“ u životu. Ali nema sumnje da su njemu same te odluke izgledale sasvim logično. Takva „ekstravagancija“ u ponašanju učinila ga je izuzetno zanimljivim za novinare, koji nisu propustili priliku da dodatno zamagle stvari. Međutim, sada kada se medijska buka oko 11. svjetskog šampiona stišala, pokušajmo otkriti istinu – ko je bio Fišer dok je igrao šah?
Prije svega, odbacimo mit o njegovoj pohlepi. Fišerova glavna strast bio je šah. Kakve veze s tim imaju pare? Može se pretpostaviti da su enormni (za to vrijeme!) honorari koje je tražio bili samo izgovor da odbije takmičenje u trenucima kada nije bio siguran u svoje sposobnosti.
Ponekad je postavljao uslove za mečeve, znajući unaprijed da neće biti prihvaćeni. Vjerovatno se i to može objasniti istim razlozima. Jednom je čak napustio međuzonski turnir u Susu (Sousse) 1967. godine, ne završivši takmičenje – izgleda da mu je tadašnje mentalno stanje bilo takvo da nije mogao da nastavi borbu, iako je u tom trenutku imao ubjedljivo vođstvo. Ne, novac za ovog velikog majstora nije bio najvažnija stvar u životu.
Fišerova tragedija vjerovatno je u tome što se nije borio samo sa svojim protivnicima za šahovskom tablom, već i sa sopstvenom iskrivljenom slikom spoljašnjeg svijeta. Ali dok nije odigrao posljednju partiju u Rejkjaviku (koja je, nažalost, ostala i posljednja u njegovoj šahovskoj karijeri), u toj borbi izlazio je kao pobjednik.
Njegov šahovski talenat bio je ogroman. Već u mladosti moglo se naslutiti da će postati svjetski prvak, kao što je to bio slučaj i s drugim šampionima (uz rijetke izuzetke). Odigrao je mnogo briljantnih partija. Karakteristično za njegove partije bilo je to da bi se u početku činilo kako se vodi ne naročito zanimljiva borba, ali čim bi se ukazala prilika, Fišer bi munjevito prelazio u napad. Protivnik bi bio potpuno slomljen, a njegov poraz neminovan. To ga povezuje s Morfijem: Morfi je tako igrao u otvorenim pozicijama, a Fišer u modernim poluzatvorenim!
Mislim da je njegovo najveće stvaralačko dostignuće bila 13. partija meča sa Spaskim. Bila je prekinuta u trenutku kada je crni imao prednost, ali su na tabli bili raznobojni lovci, pa je opšte mišljenje bilo da će se završiti remijem.
I ovdje je Fišer donio neočekivanu odluku: žrtvovao je lovca, raznobojni lovci su nestali, igra se otvorila i inicijativu je preuzeo crni. Spaski se vješto brani i dobija kontiigru.
Ali Amerikanac pronalazi paradoksalno rješenje: on zarobljava svog topa, ali istovremeno blokira slobodnog pješaka bijelog i vezuje njegovog lovca. Sada pet slobodnih pješaka bijelog vodi borbu protiv bijelog topa. Nešto slično u šahu ranije nije viđeno. Spaski je bio šokiran i izgubio partiju. Ubrzo je Smislov pronašao način da bijeli izvuče remi, ali bi li to mogao da pronađe za tablom, sjedeći nasuprot Fišera?
Znam kako je to. Deset godina prije meča u Rejkjaviku, na Olimpijadi u Bugarskoj, imao sam pripremljen varijantu u Grinfeldovoj odbrani, detaljno analiziranu. Na moje iznenađenje, Fišer je nije izbjegao. Ali u kritičnom trenutku pronalazi lijepu mogućnost koju sam previdio u analizi. Bio sam iznenađen, pogriješio sam, i partija je prešla u izgubljenu završnicu.

Tu su se pokazali nedostaci sportskog karaktera mog protivnika. Izgleda da ga je u dubini duše vrijeđalo što nastavljam borbu. Počeo je da igra nemarno, i partija je prekinuta u teškoj poziciji za bijelog, ali sam ipak remizirao.
Da, sa imenom Fišera povezano je uvođenje visokih honorara u svijet šaha, ali, kako je već pomenuto, njegova glavna strast bio je šah, njegova ljepota i logika. Nažalost, kada su honorari porasli, svijet šaha se promijenio – novac je postao važniji od same šahovske istine.
U januaru 1992. razgovarao sam sa Lajošem Portišem. Stidljivo sam iznio mišljenje o tim promjenama. Portiš se nasmijao: „Da, sada je važno samo odigrati sve poteze do kontrole i ništa ne previdjeti…“ Vremenom će to dovesti do pada popularnosti šaha, čija se privlačnost zasnivala prvenstveno na njegovoj ljepoti. Iako Robert Fišer više ne učestvuje u takmičenjima, njegove knjige sa prelijepim partijama i dalje će privlačiti nove ljubitelje šaha…
12.Слово о Роберте Фишере.«64 — Шахматное обозрение», 1995, № 10.
(Nastaviće se tekstom o Karpovu)