Velemajstor Saša Martinović: Šah kao izvannastavna aktivnost u osnovnim školama (6.nastavak)

ŠAH KAO IZVANNASTAVNA AKTIVNOST U OSNOVNIM ŠKOLAMA


Diplomski rad
Saša Martinović
Zagreb, 2018.

3.2. Istraživanja o učincima šaha
Prva istraživanja o šahu i njegova povezanost s vještinama pamćenja
Šah je, prvenstveno zbog kognitivnih procesa koje uključuje, zanimljiv istraživačima već preko 100 godina. Zbog spomenute domene, povećan interes za njega prvo pokazuju psiholozi, a Jelovica (2012) ističe i tri dodatna razloga zbog kojih je šah idealan za provođenje istraživanja. To su:

  1. velik broj šahovske populacije (ranije smo spomenuli da šah u svijetu igra oko 605 milijuna ljudi), što olakšava dostupnost sudionika istraživanja.
  2. šah ima dovoljno jednostavna pravila da ga u kratkom periodu može naučiti svatko, a opet je toliko složen da ga nitko nikada neće savršeno svladati. To istraživačima omogućuje dostupnost sudionicima istraživanja od najranije dobi,
    16
    do duboke starosti, a i usporedivost rezultata kroz dugi period stjecanja šahovskih vještina.
  3. postojanje rejting sustava koji relativno točno pokazuje razinu stručnosti šahista i time omogućuje valjanu usporedbu svih sudionika istraživanja.
  4. postojanje velike arhivske baze podataka svih partija i rezultata šahovskih igrača.


    Prvo zabilježeno istraživanje vezano za šah napravio je Alfred Binet (1894). Ovog psihologa, najpoznatijeg po prvim testiranjima inteligencije, za istraživanje je inspirirao šah na slijepo5. Fasciniralo ga je kako šahisti bez gledanja u šahovnicu mogu memorirati položaj svih svojih i protivničkih figura, koji se mijenja iz poteza u potez. Upravo to ga je potaklo da iskoristi šah u istraživanju ljudskog pamćenja. Početna hipoteza mu je bila da šahisti koji su u mogućnosti igrati čak i više partija istovremeno bez gledanja u šahovnicu, imaju izrazito razvijeno vizualno pamćenje. Međutim, ova se pretpostavka pokazala pogrešnom. Naime, šahovski majstori koji su bili u ulozi sudionika istraživanja, proces pamćenja mnogobrojnih pozicija nisu opisivali kao metodu „fotografskog pamćenja” po kojoj bi imali točnu sliku prema kojoj bi znali gdje se nalazi koja figura, već su pozicije pamtili po međusobnim odnosima skupine figura i smislenosti njihovog položaja. Bolji šahisti uistinu jesu bolje memorirali šahovske pozicije, ali po principu logičke smislenosti, dakle apstraktnog, a ne konkretnog memoriranja.

    —————-
    *5 Šah na slijepo varijanta je šaha u kojoj igrači nemaju pravo gledati u šahovsku ploču i figure, već slike pozicija moraju memorirati, a poteze vuči tako što ih verbalno najavljuju.
    *6 U šahu postoje titule koje označavaju razinu umijeća šahista. Najviša moguća titula je titula velemajstora, zatim prema snazi slijede: međunarodni majstor, FIDE majstor, nacionalni majstor, majstorski kandidat, prvokategornik, drugokategornik, trećekategornik, četvrtokategornik te vankategornik.
    ———–

    Dokaz ovoj Binetovoj tezi dobio se 1946. kad je prošireno istraživanje proveo nizozemski psiholog i šahovski majstor Adriaan Dingeman de Groot (1978). On je u istraživanje uključio i vankategornike i velemajstore. Za razliku od Bineta, koji je pamćenje testirao šahom na slijepo, de Groot (1978) je morao odabrati drugačiju metodu jer nisu svi sudionici istraživanja posjedovali toliko razvijene šahovske vještine da bi mogli uspješno igrati šah na slijepo. Tako bi u ovom istraživanju sudionicima bila pokazana šahovska pozicija na period između dvije i 15 sekundi, a zadatak bi im bio da pokušaju zapamtiti što više informacija o položaju figura. Pokazalo se da kad bi sudionicima istraživanja bile postavljane tipične pozicije iz šahovske prakse, velemajstori bi imalo značajno bolje rezultate u pamćenju. Međutim, kad bi figure na ploči bile raspoređene bez nekog logičnog slijeda, nije bilo značajne razlike u memoriranju između vankategornika i velemajstora.


    Kasnije su slično istraživanje proveli Chase i Simon (1973). Oni su uspoređivali razliku vještina memoriranja i percepcije između šahovskog majstora, prvokategornika i vankategornika. Bile su im postavljene različite pozicije, ali ovog puta iz šahovske prakse. Sudionici su imali pet sekundi za svaku poziciju, a rezultati su pokazali da majstori u tih pet sekundi zapamte puno veću količinu informacija od prvokategornika, a prvokategornici zapamte više od vankategornika. No, u ovom istraživanju su korištene pozicije koje imaju logički smisao pa time Binetova teza nije opovrgnuta. Dakle, izvanredna sposobnost pamćenja koja se može uočiti kod dobrih šahista se ne preslikava na druge sfere djelovanja pa čak ni na šahovske pozicije koje nemaju logični šahovski smisao.
    Iz navedenih se istraživanja može zaključiti da šah ne poboljšava nužno vještine memoriranja kod ljudi, unatoč tome što to često možemo čuti kao jednu od prednosti bavljenja šahom. Što se više napreduje u šahu, raste i sposobnost memoriranja različitih logičnih šahovskih pozicija, ali zaključak ovih istraživanja ukazuje da se te sposobnosti pamćenja ne transferiraju i u druga područja života. Ipak, ovo područje ostaje otvoreno za daljnja istraživanja, budući da ćemo kasnije vidjeti da novija istraživanja ipak pokazuju određenu povezanost bavljenja šahom i razvoja memorije.

    Istraživanja o pozitivnim učincima šaha

    Istraživanja koja su se bavila potencijalnim utjecajem šaha na kognitivni razvoj čovjeka ima previše da bi ih se sve navelo u jednom radu. U nastavku ćemo stoga kronološkim redoslijedom prikazati samo neka od njih, koja su često citirana u radovima vezanim za projekt Šah u školi.

    Christiaen (1976) je od 1974. do 1976. provodio istraživanje na uzorku od 40 učenika prosječne dobi od 10 i pol godina, koje je nasumično podijelio u dvije skupine.
    Uspoređivao je rezultate te dvije skupine učenika pri izvođenju Piagetovih testova kognitivnog razvoja, s tim da je jedna skupina učenika primala šahovsku poduku, a druga nije. Eksperimentalna skupina učenika petog razreda koja je 42 sata poučavana šahu (jedan sat tjedno), na kraju šestog razreda, postigla je značajno bolje rezultate od kontrolne skupine koja se nije bavila šahom. Štoviše, šahovska skupina postizala je i općenito bolje rezultate u školskim testiranjima, ali i na testiranjima Agencije za vanjsko vrednovanje, koja nije znala identitete učenika.

    Frank (1978) je u Zairu, školske godine 1973./1974., provodio istraživanje na uzorku od 92 učenika u dobi između 16 i 18 godina. Njih je nasumično podijelio u dvije skupine (svaka po 46 učenika) te jednoj od njih tijekom cijele školske godine jedan sat tjedno organizirao šahovske aktivnosti. U svrhu istraživanja korišteno je 12 različitih instrumenata pomoću kojih su učenici testirani prije i nakon šahovske poduke. Područja tih testiranja bila su vezana za šahovske vještine, prostorne sposobnosti, zaključivanje, kreativnost, brzinu percepcije, verbalne sposobnosti, numeričke sposobnosti, inteligenciju i sl. Eksperimentalna skupina, koja se uz nastavu bavila i šahom, na kraju istraživanja pokazala je statistički značajan napredak u prostornim, numeričkim i verbalnim sposobnostima u odnosu na kontrolnu skupinu i to bez obzira na razinu napretka u šahovskim vještinama.

    Ferguson (1986, prema Ferguson 1995) je od 1979. do 1983. u Pensilvaniji provodio četverogodišnje istraživanje među nadarenim učenicima koji su prema rezultatima na testu inteligencije imali kvocijent (IQ) preko 130. Njima je ponudio da izaberu između aktivnosti poput šaha, igranja određenih računalnih igara, računalno rješavanje problema, samostalno učenje i kreativno pisanje. Učenici koji su odabrali šah, činili su eksperimentalnu skupinu, a učenici koji su se bavili ostalim aktivnostima, predstavljali su kontrolne skupine. Svi su učenici testirani i prije i nakon bavljenja aktivnostima, a prema završnim rezultatima, eksperimentalna skupina je na kraju postigla statistički značajno veći napredak od kontrolne prema Watson-Glaserovu testu kritičkog razmišljanja i u Torrancevom testu kritičkog mišljenja. Odnosno, šahovska grupa je od svih drugih grupa postigla bolje rezultate u kreativnosti, fleksibilnosti i tečnosti.

    Gaudreau (1992, prema Ferguson 1995) je od rujna 1990. do lipnja 1992. u kanadskom New Brunswicku proveo istraživanje u kojem je sudjelovalo 437 učenika petih razreda osnovne škole. Učenici su bili podijeljeni u tri različite grupe koje su se razlikovale po kurikulumu matematike kakav će se primjenjivati u njihovoj nastavi. Prva, kontrolna grupa, pohađala je nastavu matematike po klasičnom kurikulumu. Druga je grupa uz klasični kurikulum imala i poduku iz rješavanja problema i šaha, dok je treća grupa uz nastavu matematike, intenzivno sudjelovala i na šahovskim aktivnostima.
    Na kraju su svi učenici rješavali standardizirane testove iz matematike. Dok u zadacima koji su uključivali jednostavne računske radnje nije bilo statistički značajnih razlika u rezultatima svih grupa, na zahtjevnijim zadacima, posljednje dvije grupe postigle su značajno bolje rezultate. Posebno se isticala treća grupa, koja je u kompleksnom dijelu zadataka postigla 21,46 % više bodova od kontrolne grupe. Treba istaknuti i da je prosjek uspješnosti rješavanja problema od 62 % kakav je bio prije početka istraživanja, kod „šahovske“ grupe porastao na 81,2 %.

    Ferguson (1995) je od rujna 1987. do svibnja 1988. u Pensilvaniji proveo i istraživanje pod nazivom „Razvoj rasuđivanja i pamćenja uz pomoć šaha“. U istraživanju je sudjelovalo devet dječaka i pet djevojčica, koji prije nikada nisu bili upoznati s pravilima šaha. Test inteligencije koji su riješili svi u skupini, pokazao je da je prosječan kvocijent inteligencije ove skupine 104,6. Kad je istraživanje počelo, oni su svakodnevno igrali šah te primali poduku od profesionalnog šahovskog trenera dva do tri puta tjedno.
    Na početku i kraju školske godine, učenici su testirani uz pomoć testa kognitivnih vještina (TCS) i subtestova memoriranja i verbalnog rasuđivanja. Kako je korišten instrument California Achievement Tests Battery, njihove rezultate bilo je moguće usporediti s nacionalnom normom. Pokazalo se da su nakon šahovske poduke učenici postigli malen napredak u rasuđivanju u odnosu na nacionalnu normu, ali zato osjetno veći napredak u pamćenju.

    Margulies (1996) je u New Yorku istraživao povezanost šaha i čitalačkih vještina učenika. Učinio je to uspoređujući rezultate grupe koja je dvije godine trenirala šah i učenika koji ne igraju šah. Šahovsku grupu činilo je 53 učenika koji su se dobrovoljno javili za program, a kontrolnu skupinu 1118 učenika koji nisu bili ni u kakvom šahovskom programu. Prvu ih je godinu poučavao profesionalni šahovski trener, a drugu su godinu vježbali uz pomoć računala.
    Provjera napretka u čitanju vršila se DRP testom (Degree of reading power test), a grupa učenika koji su dvije godine vježbali šah, pokazala je značajno veći napredak u čitalačkim sposobnostima. Ova studija je u New Yorku imala toliki odjek, da se nakon nje, grad New Yorku odlučio na provedbu programa kojim uvodi šah u nastavu svih osnovnih škola.

    Liptrap (1998) je proveo istraživanje u četiri osnovne škole u Hustonu, kojim je želio ustanoviti pomaže li djeci šah u matematici i čitanju. Kao uzorak je uzeo populaciju učenika od trećih do petih razreda osnovne škole (ukupno 571 učenika), koje je podijelio u dvije skupine. Eksperimentalnu skupinu činilo je 67 učenika koji su se pridružili aktivnostima u organizaciji jednog šahovskog kluba, dok su kontrolnu skupinu činili učenici koji se nisu bavili šahom. Za provjeru uspjeha u matematici i čitanju koristili su se standardizirani testovi TAAS (Assessment of Academic Skills). Uspoređujući rezultate dviju skupina pomoću t-testa, pokazalo se da u trećem razredu nije postojala statistički značajna razlika između kontrolne i eksperimentalne skupine, no u petom razredu su učenici eksperimentalne skupine (šahisti) postigli značajno bolje rezultate od kontrolne skupine i u čitanju i u matematici. Eksperimentalna skupina postizala je čak dvostruko veći napredak. Manja je razlika u rezultatu kad su u pitanju nadareni učenici, što autor tumači time što takvi učenici ionako imaju visoke rezultate u svim područjima. S druge strane, učenika koji su nastavu pohađali po posebnom programu je bilo premalo da bi se dobio relevantan podatak o njihovom napretku pomoću šaha. Međutim, autor ističe da je kod njih uočio osjetan napredak u području samopouzdanja i samopoštovanja, što je zajedničko i za ostale učenike iz eksperimentalne skupine.

    Trinchero (2013) je želio svojim istraživanjem utvrditi može li vježbanje šaha poboljšati matematičke vještine djece. Istraživanje je provedeno od listopada 2012. do svibnja 2013., a uzorak su mu činila 568 učenika osnovne škole, u dobi između osam i deset godina. Oni su bili podijeljeni u četiri skupine – dvije kontrolne i dvije eksperimentalne koje su primale šahovsku poduku. Prije provođenja eksperimenta, inicijalna testiranja na testovima PISE iz matematike nisu pokazali značajne razlike u rezultatima među grupama. Međutim, nakon što su eksperimentalne grupe cijelu školsku godinu podučavane šahu su uz pomoć šahovskog trenera i računalnih programa, postigle su značajno bolje rezultate na PISA testu iz matematike od kontrolnih grupa.
    Navest ćemo i dva istraživanja koja su se bavila pitanjem postoji li povezanost između bavljenja šahom i inteligencije. Horgan i Morgan (1990) utvrdili su postojanje povezanosti. Uzorak im je bio 15 učenika prosječne dobi od 11 godina. Pomoću korištenja Ravenove progresivne matice, zaključili su da učenici s razvijenijim šahovskim vještinama imaju i veću inteligenciju.

    Grabner i suradnici (2007) istraživali su isto područje, ali su im uzorak čini odrasli igrači šaha. Njih 90 rješavalo je Intelligenz-Struktur-Test 2000 i testove ličnosti. Rezultati ovog istraživanja pokazali su da postoji umjerena povezanost između bavljenja šahom i opće inteligencije, a osobito izražena povezanost s matematičkom i logičkom inteligencijom.

-Nastaviće se-